Badnjica 2016. i još svašta nešto

            Evo nakon dužeg vrimena novog posta. Nisan zanemarila blog zbog zasićenosti, iako, ruku na srce, čini mi se da s protokom vrimena ima sve manje događanja od globalne širine. U međuvremenu nešto pletem, stvaran, kombiniram… Rukavice su mi zadnji izazov. Ergo, sustigla me gripa, satrala fibra, dišen na škrge jer mi je nos zaštopan, a u grlu gratakaž,  ali teško da san mogla zaobać atraktivno tradicionalno paljenje kugla od nafte, piljotine i luga u Cisti Velikoj na Badnjicu. Vrime je bilo toplo i bez vitra. Svita je bilo manje nego lani, ali dovoljno kad se male i velike ruke slože.  Pripreme i čišćenje terena ekipe su uspješno obavile koji dan prije na svakom placu u šumi koji po defaultu i od starine pripada pojedinim komšilucima. Vatrogasci su stalno ophodili cestom u oba smjera i nisu tada još imali posla. S vatrometom i bakljadom na kraju izgledalo je da je taj dio ceremonije završen. Ljudi su se povukli na večeru, tradicionalno loženje badnjaka u peći i pripremu za obilazak kuća i čestitanje porođenja Isusovog prije Ponoćke. Ali ne lezi đavle! Uru kasnije iz Strane su isplazili plamičci. Nije bilo jasno je li se nešto otelo kontroli ili je neki pacijent našao svoje veselje. Uglavnom momci iz Čelana su ponovo ošli u goru i lopatama dotukli plamenove tako da smo mirno mogli spavati. Komšijama Kegljima sutradan su u pomoć došli vatrogasci i dva kanadera, pogasili vatru i priveli operaciju sritnom kraju. Više detalja o ovom požaru je bilo na novinskim portalima. Napominjem da već duže vrime nemam zvuka na kompu i da posjetitelji bloga to uzmu u obzir. Ako je neko u videu izustija nešto neprimjereno nek se ugrize za jezik.

Čestit Božić i sretna Nova 2017.!

Jaslice iz župne crkve sv. Jakova

Čelani u vatri i dimu

              Čelani su večeras obavijeni gustim dimom i smradom paljevine, kao posljedicom požara koji je popodne oko dvi ure planija na istočnom rubu komšiluka, prema susjednim Burazinima. Tri vatrogasne cisterne odmah su stigle na lice mista, ali  nisu se mogli daleko probiti zbog nepristupačnog terena tako da su kanaderi bili jedina opcija. Kanaderi su stigli i djelovali u paru, uzimali su vodu na Dubcima i stizali na požarište otprilike svakih desetak minuta. U dva preleta bilo ih je i tri u grupi. Logistika je držala položaje na glavnoj cesti odakle se vatra dobro vidjela i kanaderi su se mogli precizno usmjeravati. Nama  nije preostalo drugo nego promatrati razvoj situacije.  Srićaibog da je vitar nosija oganj uzbrdo i dalje od kuća tako da nismo bili neposredno ugroženi i s vremenom napetost je popustila. U jednom momentu u popodnevnim satima izgledalo je da je sve pod kontrolom i da više nema otvorene vatre. Već u sljedećih po ure vatra se opet razbuktala dvista metara dalje, ušla u gustu borovu šumu i kanaderi su se vratili. I onda su učinili još dvadesetak tura do osan uri navečer, dok više nije bilo plamena. Svaka čast i vatrogascima i pilotima. Srićon, ni šteta nije većih razmjera iako je ima. Nastradalo je nešto loza i maslina od same vatre, a za koji dan će se vidjeti što je dodatno nastradalo od visoke temperature i dima. A šta san večerala? Pa dimljenu pancetu.

Kome pamet, kome gomolj

              Ovdje se, zapravo,  radi o jednoj ruralnoj izreci o gluposti i veličini, koja se često spominje u vrime vađenja kumpira. Ružno zvuči onima kojima kumpiri „rastu“ u kvartovskom malom dućanu ili u šoping centru. Nama ostalima koji mu se klanjamo od sadnje do vađenja  zvuči baš slatko i duhovito. Niko se na to ne vriđa, a ko to još nije čuja, triba ga podučit. Svake godine san opisivala  i dokumentirala akcije sa kumpirima pa se blogom danas služimo ko vremeplovom. Ne može onaj ko nije bija reć da je bija ili ko je bija reć da nije bija. Prema fotografijama vidimo koliko smo ostarili, narasli, posidili, popizdili..., kako smo se sabirali i kako smo se osipali… Koga je život nosija tuta forca, a za koga je vrime stalo. Slikavala san kumpire raznih oblika kada je priroda bila umjetnica, a  i kada je stvarala karikature. Božemoj, i klima se u međuvremenu prominila Na samom ulazu u blogosferu među mojim prvim postovima  bila je sadnja kumpira. Na fotografijama i videu smo u kapotima i bundama, sa šalovima preko ušiju i kapama navučenim do očiju. Toga dana je bilo tako ledeno da je to teško zaboraviti. Kopipejstat ću ovdje jedan svoj stari tekst iz dva razloga. Prvo, jer mislin da će teško neko prčkat po arhivi mog prvog bloga. Drugo, danas je prepisivačina mega popularna.

Nisam tip, al' san lip

            Mogu slobodno reći da sam svjetski putnik.  Došao sam iz Južne Amerike. Ima me u svakom kutku zemaljske kugle  i kralj sam u svakoj kuhinji. Spas sam i utjeha u globalnoj krizi. Svakome nosim olakšanje i sitost.   Kad nekome kažu da je poput mene, to znači da nije baš pametan. A ja sam davno već dostigao visoku razinu znanosti. Umnažam se običnim kloniranjem još od davnih vremena. Nekad sam širi, nekad sam duži. Nekad sam crven. Nakad sam žučkast, što je u mom slučaju boja zdravlja. Svugdje me hvale i tepaju mi da sam sladak. Poželjan sam kad sam napet i gladak, a ni smežuranoga me nitko ne odbacuje olako. Znam se sam lijepo okititi pa su me često cijenili kao rijedak i skupocjen ukras. Imam ja i svojih buba. To su žuto smeđe životinjice plemenitog imena, ali opakih namjera, i prave mi veliku štetu. Tada mi je potrebna pomoć ljudi da bih mogao dalje rasti i razvijati se.To pamtim i, na kraju svog životnog ciklusa, uzvraćam obilato. To je ukratko moj curriculum gloriae. To je sad u modi pa sam se i ja poveo za tim.

Vaš Solanum Tuberosum

                                                                               

Na dobro van doša Božić... ili Badnjica u Čelana 2015.

            I ove godine bile su vatrene kugle, baklje, bengalke i vatromet. Bilo je više svitla nego prije, a manje pisme i gange. I za jedno i za drugo postoji dobar razlog. Priča o Badnjoj večeri u Cisti Velikoj  polako ali sigurno probija se u svit preko medija. Sve više ljudi zna za nas i mladi bi tili da svake godine bude sve bolje, a i mrvicu drugačije. S druge strane poštivali smo one koji imaju svojih briga i problema i nije im do pisme. S dogorijevanjem vatrenih kugli ljudi se vraćaju svojim domovima na večeru. Zatim kreću u obilazak kuća. Svake godine napišem još nešto o ovom običaju pa ću i ove. Ovaj običaj obilaženja kuća je, zapravo, modifikacija starovičkog  načina kada su se stanovnici komšiluka skupljali kod kuće na najnižoj razini u selu i kretali u obilazak. Kod svake kuće su bila pripremljena po tri hrastova panja. Čestitari su unosili badnjake i ostavljali ih na kominu da izgore. Pri tome se čestitalo s Na dobro vam doša Božić i porođenje Isusovo. Oko komina je bila razbacana slama, a dica su guštala valjati se po njoj. U današnje vrime nemaju sve kuće komin pa se to riješilo na način da muški članovi obitelji unesu tri hrastove cipanice i stave ih u peć. Na stol se iznesu razna pića za velike i male čestitare, suhi kolačići, suhe smokve i šljive, bajami, orasi, koji bombončić… U kojoj kući se zaganga, a digod se suzdrže od pivanja. Obilaženje kuća zna potrajati. Do ponoćke ima vrimena, a tko misli na ponoćku neka sam vodi računa o tome da se vrati kući na vrime i na dvi noge.

Svitnjak 2015 (23. 6.)

         Ove godine, dio Čelana-Krešića bliže cesti svoj svitnjak su izmjestili na njivu.  Naime, u blizini starog mjesta je vila s bazenom na kojoj se dotjeruju zadnje finece  da bi uskoro primila prve goste. Tako će se Čelani naći na popisu turističkih destinacija. U Cisti Velikoj postoje već neke komforno uređene kuće za odmor, i stalni gosti kojima odgovara mirno okruženje, tišina i lipa priroda, a ni do rivijere nije daleko. Ono što me ove godine veseli jest da nije bilo crnih dimova za vidit koji bi sljedećeg jutra plutali kao čađava koprena na nebu iznad Ciste.To znači da se nisu palile gume ni neke druge opasne stvari. A naš svitnjak bija je baš velik i lip.

Humanitarni koncert za Davida

             Ovo je poziv na dobrotvorni koncert za malog Davida Čelana koji boluje od cerebralne  paralize. Prikupljena sredstva upotrijebit će se za operaciju u Španjolskoj i nastavak liječenja koje će Davidu olakšati i poboljšati kvalitetu života.

Off i On i Slatke mačkarice

           Bila san off petnaestak dana jer je moj komp(anjon) nastrada u zadnjoj grmljavini. Bija je tek jedan u nizu kompa, laptopa, telefona, televizora, frižidera, i još svega i svačega šta su gromovi poharali te noći. Izdahnija je uz prasak, plamene jezike i gusti crni dim. Posljednji trag vjerne duše ostavio je na zidu u obliku crne mrlje. Konačna dijagnoza je bila da je pacijent mrtav. Prije par dana je stiga drugi, ne nužno i novi. Polako se navikavamo jedno na drugo. Još tražim neki program za uređivanje slika. A je li mi falija? Pa i ne baš. Od neke krize ni „K”. Imala san prilike pogledati malo dublje u budućnost: dani su sve duži, kumpiri i loze se sve češće uvlače u razgovor. Čelani su danas krenuli u „čišćenje” terena. Naravno, sve je uredno prijavljeno vatrogascima. A i moji free formići su se umnožili. 
            A večeras su me najlipše iznenadile medene mačkarice: Sara, Iva, Frane i Mara. Prve posli nekoliko godina. Odma se vidilo ‘ko je šefica. Zadnje mačkare iz Čelana sad već rade, ili imaju diplomu u žepu, ili su korak do nje, ili će uskoro krenuti prema nekom drugom cilju. A već san se bila pripala da će izumrit običaj. 

"Ines" u našem sokaku

                Ovo je, zapravo, nastavak predhodnog posta. Priko noći je napadalo sniga i do petnaestak centi. Falabogu nismo ostali bez struje ka neki. Cili dan je bila gužva isprid moje kuće jer je to krajnja točka do koje auta mogu doći u Čelane po ovakvom vrimenu. I domaćima i gostima se isto piše. Konji ostaju tu i točka. Slike sela su snimljene do podne. Onda je tribalo štogod parićat za ručak. Nakon glasovanja napravila san đir do Crkvina, nešto autom, nešto pješke, s namjerom da napravim par snimaka s vidilice. Teško je obuhvatiti cijelu Cistu jer se proteže u dužini od 7 kilometara. Večeras je očajno ledeno i bura dere. Snig se okorija, a led puca pod nogama ko smrznuto Labuđe jezero. Mislila sam večeras napraviti još koju snimku u selu. Uspila san prijeći stotinjak metara doslovno ispipavajući svaki centimetar puta prije nego ugazin na sigurno. Nakon nekoliko neželjenih i opasnih akrobacija, a da se ne bi završila kao Humpty Dumpty, podvila san rep i okrenila nazad. Tribalo mi je pet minuta za tih stotinjak metara nizbrdo. A sutra, kako stvari stoje, izlazak vanka samo po ljutoj potribi.

Ines na Čelanovoj ulici

Snimjeno oko ponoć i po. Prvi ovogodišnji snig. 

Badnjica 2014.

            Ovaj put neću pisati o početcima danas već tradicionalnog načina obilježavaja Badnjice u Cisti Velikoj. O tome sam pisala svake godine otkad je ovog bloga pa redoviti  posjetitelji već znaju o tome. A i sam događaj se probio do televizije i postao globalno poznat. Znam da ovih par sličica najviše znače Čelanima razasutim po svitu i da su iskrice koje donose toplinu u njihove domove. Ove godine nije bilo uobičajenog vatrometa i gange. Nedavno je član naše zajednice otišao na bolje misto. Čestitari su u tišini išli od kuće do kuće i domaćinima čestitali Mladi Božić i porođenje Isusovo, ka šta je i običaj prije Ponoćke.  Svim posjetiteljima bloga želim sretan i blagoslovljen Božić i sretnu Novu Godinu.

Vrime je... ono...

            Vrime je da pomalo vidimo kakve nam je plodove donilo ovo kišno lito. Šljiva ima, još su napola zelene, ali svaka već ima stanare. U Vice kapula kapitalka. Frankini kumpiri su toliki da su ih dica koja su pomagala nosila do vriće po jedan ispod svake ruke. I to je onaj bolji dio priče. Ono što nas muči jest 'oće li ostat za ubrat i jedno zrno grožđa. Krupa, lug, bolešćina, gnjilež. Božepomozi. Usput, sjetih se jedne poznate dičje pitalice. Malo ću je preformulirati za ovu priliku. Šta je teže: kil kapule ili kil cukra? Ili tako nekako.