Predsjednički izbori 2014.

Predsjednički kandidati 2014.

Privremeni neslužbeni rezultati izbora za predsjednika ili predsjednicu Republike Hrvatske održanih 28. prosinca, 2014.  za Općinu Cista Provo.

            Moj jedini komentar na rezultate izbora jest da rezultati nisu vidljivi po biralištima. Svako biralište se nalazilo u pojedinom selu, a sva ta mjesta su u sklopu Općine Cista Provo.

"Ines" u našem sokaku

                Ovo je, zapravo, nastavak predhodnog posta. Priko noći je napadalo sniga i do petnaestak centi. Falabogu nismo ostali bez struje ka neki. Cili dan je bila gužva isprid moje kuće jer je to krajnja točka do koje auta mogu doći u Čelane po ovakvom vrimenu. I domaćima i gostima se isto piše. Konji ostaju tu i točka. Slike sela su snimljene do podne. Onda je tribalo štogod parićat za ručak. Nakon glasovanja napravila san đir do Crkvina, nešto autom, nešto pješke, s namjerom da napravim par snimaka s vidilice. Teško je obuhvatiti cijelu Cistu jer se proteže u dužini od 7 kilometara. Večeras je očajno ledeno i bura dere. Snig se okorija, a led puca pod nogama ko smrznuto Labuđe jezero. Mislila sam večeras napraviti još koju snimku u selu. Uspila san prijeći stotinjak metara doslovno ispipavajući svaki centimetar puta prije nego ugazin na sigurno. Nakon nekoliko neželjenih i opasnih akrobacija, a da se ne bi završila kao Humpty Dumpty, podvila san rep i okrenila nazad. Tribalo mi je pet minuta za tih stotinjak metara nizbrdo. A sutra, kako stvari stoje, izlazak vanka samo po ljutoj potribi.

Ines na Čelanovoj ulici

Snimjeno oko ponoć i po. Prvi ovogodišnji snig. 

Badnjica 2014.

            Ovaj put neću pisati o početcima danas već tradicionalnog načina obilježavaja Badnjice u Cisti Velikoj. O tome sam pisala svake godine otkad je ovog bloga pa redoviti  posjetitelji već znaju o tome. A i sam događaj se probio do televizije i postao globalno poznat. Znam da ovih par sličica najviše znače Čelanima razasutim po svitu i da su iskrice koje donose toplinu u njihove domove. Ove godine nije bilo uobičajenog vatrometa i gange. Nedavno je član naše zajednice otišao na bolje misto. Čestitari su u tišini išli od kuće do kuće i domaćinima čestitali Mladi Božić i porođenje Isusovo, ka šta je i običaj prije Ponoćke.  Svim posjetiteljima bloga želim sretan i blagoslovljen Božić i sretnu Novu Godinu.

Hranilica mamilica

           U onim kratkim intervalima besposlice ne krstin jariće nego gledan tiče. Jer su mi taman isprid ponistre. Otkad je jelka ošla u legendu, oni su se priselili u bajam. Priko noći leže na nekom drugom mistu, a danju tuckaju kljunom o koru bajama i kljucaju sočnu i slatku jezgru. Ako su visoko u krošnji, teško ih mogu razabrati. Ako su niže, prhnu odma čim se primaknem. Zato san im napravila jednu hranilicu mamilicu. Nisan imala puno vrimena, a ni strpljenja za petljaniju s daščicama i građevinskim radovima. U mrižicu od mandarina izmišala san jezgre od bajama i žmare. Bajami odboga dani, ali žmare su moj proizvod. Svidilo im se i jedno i drugo. Prava fusion cuisine.

Dva obraza Ciste Velike

           Ili: Sto lica Bijakove. Jučer ujutro ukazalo se sunce i prve zrake probile se kroz škure. Sa terace zvuk poput rasipanja staklenih perli ili rafala suvog fažola. Krupa i sunce zajedno. Uvik me fascinirala istovremena pojava sunca i padalina. Đavlu šlape i piđama, samo san gledala šta prije zgrabit aparat. Ovo san morala uslikat. Vunasta kulisa, centar mog zanimanja, već mi je  izmicala otkrivajući Sidovaču, a opličući Bijakovu. Klik u zadnji čas i tribalo je bižat u kuću. A u tom smjeru, sa možda pola minute razlike, prekrasna duga cilu Cistu uzela u zagrljaj.

Po šumama i gomilama

           Dok se redaju ciklone i anticiklone i di po koji muškić, nas dvi odlučile điravati priko njiva i priskakat ograde iz niskog starta. Malo nizinom, malo brdom, malo šumom. Vrisak se mirisom odaje.  Cmilje srebrom. Kroz bore i grabovinu. Tu i tamo nas i počešljaju. Digod skačući s kamena na kamen, digod fri klajming metar, dva. I tako svakim danom sve više i sve dalje. Imale smo savršeni tajming. Ujutro bi padalo, navačer bi pljusnilo, a sunce bi povirilo taman kad je bilo „naše vrime“. A tamo u daljini,  na Dubcima, u usjeku između Biokova i Omiške Dinare je Brač. Inače je dobro vidljiv golim okom. Kao i more. Ovog dana osta je sakriven iza kremastog prelijeva od sitne kiše i fine prašine bogapitaj odakle. Nakon kiša svih ovih dana na autima su ostajali kolobari oko svake kapi, kao paučinasti žućkasti milje. Pred nama Vitrenik, Preslo i Zelenikovac, a doli Cista u svoj svojoj dužini.

Cista Velika za Vukovar

       Jučer su Cišćani na poseban način obilježili Dan pada Vukovara. Ideja je nastala lani i ovo je druga godina da Vukovar gori na brdu Vitreniik iznad  komšiluka Mandarići. Slova su duga oko 60 metara, Vodotoranj na mjestu slova „O“ dug je 85 metara, a cijeli prikaz duži je od 250 metara.

Izvor: Dalmacija News

Jedna mala radionica pačvorka

        Zapravo, radi se o kombinaciji pačvorka i jednostavnog boda za vezenje. Ja sam postupak malo prilagodila uzrastu od 10 do 12 godna. S obzirom na to da im je to prvi rad takve vrste, ne treba cjepidlačiti oko izgleda. Od tvrđeg kartona izrezati krug promjera po želji koji će poslužiti kao šablona. Ovaj je 15 cm. Po njemu skrojiti krugove na tkaninama različitih boja i izrezati ih. Dva kruga preklopiti tako da prave strane budu iznutra. Između krugova ugurati neku ukrasnu trakicu tako da vire oba kraja. Trakica će poslužiti kao petlja. U složenijoj varijanti između rubova dvaju krugova može se ubaciti čipka ili neka druga ukrasna tkanina. Krugove spojiti bodom ovijenac. Ostaviti otvor od otprilike 3 cm i kroz njega izvrnuti tkaninu na pravu stranu.. Rad će dobiti oblik jastučića. Jastučić napuniti cvjetovima lavande ili nekim drugim aromatičnim biljem i zašiti otvor. Sredinu jastučića pritisnuti prstima da se dobije udubina i u sredinu sa svake strane sašiti po jedan lipi botun. Izbor boja neću komentirati, jer jastučići se prave recikliranjem ostataka tkanine. Naravno, veći izbor retaja znači i veća mogućnost kombincija. A ni oblik ne mora uvijek biti krug. Nakon savladavanja vještine krojenja i sastavljanja komada, sljedeći korak može biti izrada jastučića u obliku bilo kakve figure, srca, cvijeta ili životinje. Mirisnim jastučićima može se dekorirati kutak neke prostorije, ormara ili, kao centralni ukras,  objesiti na grančicu u vazi na stolu.

Pačvork (orig. patchwork) je tehnika šivanja kojom se  manji komadi tkanine spajaju u veći oblik. Obično su dizajnirani kao ornament.

Dani kruha 2014.

          Tema ovog posta je obilježavanje Dana kruha koje smo u školi obilježili u petak, 16. 10. 2014. na Svjetski dan hrane, uz blagoslov, prigodni program i svojevrsnu izložbu krušnih proizvoda. Po ovogodišnjem konceptu razredi su se natjecali koji će lipše krušnim proizvodima i slasticama aranžirati stol. Po odluci žirija najbolji su bili šestaši. Za mene su svi bili pobjednici. 

         S obzirom na to da se postovi pojavljuju sve rjeđe, mogu pratiti kako je blog evoluirao od vremena kad sam objavljivala svaki četvrti dan, pa tjedno, pa dvotjedno, zatim trotjedno... Ali, eto, tako su se kockice posložile: nove knjige, nove brige, prelijevanje kreativnosti u neke druge aktivnosti, potraga za novim idejama. Falabogu, od screena se lako mogu distancirati čim me zaokupi neka nova aktivnost. Nakon takvih dužih ili kraćih perioda uvik se, blože, vraćan tebi. Naravno, ako iman neki dokumentaristički ili „primijenjiv“ sadržaj.

Pobjednički stol šestaša

Šalša naša vječna

            Jučer je finilo ovo lito koje je nosilo dah i ogrtač jeseni. U Zagori je temperatura u zadnjih nekoliko dana otklizala nisko i kupanje više nikome nije na pameti. S jematvom nitko ne žuri iako svit zna da se stanje ne može više popraviti. U grožđu ni slasti ni sladora. Grozdovi izgledaju kao da je početak lita, a loze kao u kasnu jesen. Jabuke velike i crvene, skoro bordo, ali kisele do bola. Posljednja sekvenca ovog lita snimljena je u mojoj  kužini. Pravila san šalšu: nešto što može biti glavno jelo, predjelo, dodatak jelu, prilog jelu, poslastica... Ovisno o danu u tjednu i osobnom stavu i ukusu. Ovo je moj način. 

      Dakle, pamidorama ogulit koru, pririzat popola, iscidit iz njih vodu i špice i narizat na kockice ili veće komade. Rjeđe dodajen narizane zelene paprike jer iman u kući čeljadi kojima je tada glavna sportska disciplina nabadat papriku na puntu od pinjura i gurat je na kraj pijata. U široku teču iskrižati kapulu na sitno, ali ne prema količini pamidora koja se vidi golim okom jer se pomidore ukuvaju i sadržaj smanji na polovicu količine. Iz istog razloga triba i vrlo oprezno i pomalo soliti. Kome kapula smeta neka je u teči posoli ili zaspe vegetom kad se užuti. Ubije se gorčina, a okus kapule ostaje. Stoposto provjereno, a važi i za ostala jela di se kapula šufigaje. U teču zatim istresti pamidore i mišati prema potrebi. Ispočetka pomalo, a kasnije sve češće. Po guštu se može dodati crvene paprike, slatke i (ili) ljute, a na kraju i papra. U toku kuvanja dodajem usitnjen petrusimen jer mogu na komod mašit se priko susidovog zidića i iskrižat ga. U zadnju usuti dva, tri zrnca cukra. Koliko će šalša u startu biti gusta ili rijetka ovisi o vrsti pamidora, dinamici zalivanja, vremenskim prilikama kao npr. ove godine. One kupovne neću komentirati. Svak ima oči pa vidi šta je na pijatu kad je pripolovi. Ako šalša bude rijetka, onda, prije pripreme obroka, u malo vode zamutin pola kučarina juhe od gljiva iz vričice i dodam u šalšu. ‘Ko to ne bi volija!

Neka bude džemmm

                Od svih plodova koje nije uništila kiša, bolest, tice, ose... ova godina mi je darovala obilje šljiva. Uspila san ubrat taman onoliko koliko je još i propalo, popadalo ili ostalo osušeno na stablima. Bilo ih je previše za pojist, premalo za prodat. Taman za pekmez ili džem. 
           Dakle, teča što veća, što duža kuvača, i odgodite sve poslove planirane za taj dan. Šljive oprati, pripoloviti i izvaditi špice. Netko ih melje, ali to nije moj đir, a i oteglo bi cilu proceduru. Na 1 kg šljiva staviti 300 dag cukra. Može i manje, ali sve više od toga je previše. Jer deblja! Netko dodaje vanilije, cimeta, ruma, rakije, limuna, ovoga, onoga... Ove količne neću niti razmatrati jer ne stavljam ništa od navedenoga. Na internetu ima svakakvih kombinacija i svačijih iskustava. U teču staviti 2 dl vode, očišćene šljive i cukar. I onda pomalo privrćati i mišati šljive. Kuvati na laganoj vatri, ali ne prelaganoj. Mora kuželjat. Ne ide baš sve uvik glatko. Ako kuvača zagrebe  po dnu, znači da sve triba promptno primistit u drugu teču jer je počelo zagarati, i nastaviti mišati sljedećih četiri, pet uri. Sadržaj u teči smanjit će se na otprilike polovicu. Žlicom zagrabiti malo marmelade iz teče i pustiti da se ohladi. Ako to u žlici postane želatinozno i više se ne cidi, znači da je kuvanje završilo. Ostaviti džem da se hladi dotle dok možemo tek prisloniti dlan sastrane na teču. Otklopljene staklenke i pripadajuće poklopce zagrijati u pećnici na 100°C desetak minuta. Nakon toga odma napuniti staklenke, dobro zavrnit poklopac, okrenit staklenke naopako i ostavit ih da se hlade bar do sutra. Osim šta je domaće, ukusno i zdravo, može se pokloniti kao vridni i cijenjeni darak.

Crljivica na Svetom Roku (1228 m)

            Dođe to vrime da čovik krene uzbrdo. Pere i Zrinka su skužili da ima „gori nešto“ što će me očarati i pozvali su me u subotu 16. kolovoza na uspon na Biokovski vrh  Sv. Roko  (1228 m, oko ukupno 8 km u usponu i spustu). Tamo se, kod kapelice, održala procesija i misa u čast sv. Roka pa je to bilo i hodočašće.  Kako mi je to prvi odlazak na takvu akciju došla san sasvim neopremljena i nepripremljena. Moji usponi do tada bili su šetnja sa susjedovim pasom do pedalj iznad zadnjih kuća u selu. Zapravo, nisan pojma imala šta me čeka pa sam na planinu išla ko na vinčanje: nešto novo, nešto staro, nešto posuđeno, nešto plavo. S rancem u kojem se našlo od hrane ono što su mi preporučili da se nosi, boca vode, šćoka od grabovine i obične patike. U uspon smo krenuli iz Župskog zaseoka Takala (430 m). Putem san slikavala cviće izbliza, a i sve ono što se vidi u daljini. Zaustavljala se u oblacima mirisa kadulje i vriska. Požurivali su me da stignemo na misu. 

    Prvi duži odmor imali smo na Čuliji kod planinarske kuće Akademik Josip Roglić (900 m). Kod Čulije nas sustiže kolega s posla, iznenađen što me vidi. S obzirom na to da ima bogato planinarsko iskustvo, odlično pozna teren, a i sam zna da mi je ovo prvo pentranje, pokušao me spasiti od muke i predložio da ostanem kod kućice kuvat kavu. Ideja je bila ok, ali ja još nisam bila došla do granica svojih mogućnosti i pospremila sam je kao rezervnu opciju  koja mi je (ipak) tulila iz svog skrovišta svakih desetak koraka. Na vrh san došla zadnja, ali mislin da se ovdje uspjeh ne mjeri poretkom. Stigli smo na misu,  pogled sa Sv. Roka bio je neprocjenjiv. a kolegi novo iznenađenje. Uputija me da se upišem u bilježnicu i udrija pečat na jedini komad karte koji san imala uza se. Neko mi je dobacija je li mi to triba za pravdat putne troškove. Eto, sad iman dokaz da ova priča nije fake. Na Sv. Roka se može doći i otići samo pješice. A da je bilo problema, bilo je! Znaju to i oni koji su bili sa mnom. Bilo je stajanja, posrtanja, a bome i padanja. Bilo je dva koraka naprid, tri nazad. Naročito nizbrdo. Na nekim dijelovima staze šćoka mi je bila više prepreka nego oslonac. Ubila san noge, patike su bile kaputt. Ali ništa mi više nije moglo, ni neće, pokvariti taj dan.

Endemični hrvatski karanfil

(Dianthus giganteus ssp. croaticus)

http://www.hpd-sveti-jure.com/