Crljivica na Svetom Roku (1228 m)

            Dođe to vrime da čovik krene uzbrdo. Pere i Zrinka su skužili da ima „gori nešto“ što će me očarati i pozvali su me u subotu 16. kolovoza na uspon na Biokovski vrh  Sv. Roko  (1228 m, oko ukupno 8 km u usponu i spustu). Tamo se, kod kapelice, održala procesija i misa u čast sv. Roka pa je to bilo i hodočašće.  Kako mi je to prvi odlazak na takvu akciju došla san sasvim neopremljena i nepripremljena. Moji usponi do tada bili su šetnja sa susjedovim pasom do pedalj iznad zadnjih kuća u selu. Zapravo, nisan pojma imala šta me čeka pa sam na planinu išla ko na vinčanje: nešto novo, nešto staro, nešto posuđeno, nešto plavo. S rancem u kojem se našlo od hrane ono što su mi preporučili da se nosi, boca vode, šćoka od grabovine i obične patike. U uspon smo krenuli iz Župskog zaseoka Takala (430 m). Putem san slikavala cviće izbliza, a i sve ono što se vidi u daljini. Zaustavljala se u oblacima mirisa kadulje i vriska. Požurivali su me da stignemo na misu. 

    Prvi duži odmor imali smo na Čuliji kod planinarske kuće Akademik Josip Roglić (900 m). Kod Čulije nas sustiže kolega s posla, iznenađen što me vidi. S obzirom na to da ima bogato planinarsko iskustvo, odlično pozna teren, a i sam zna da mi je ovo prvo pentranje, pokušao me spasiti od muke i predložio da ostanem kod kućice kuvat kavu. Ideja je bila ok, ali ja još nisam bila došla do granica svojih mogućnosti i pospremila sam je kao rezervnu opciju  koja mi je (ipak) tulila iz svog skrovišta svakih desetak koraka. Na vrh san došla zadnja, ali mislin da se ovdje uspjeh ne mjeri poretkom. Stigli smo na misu,  pogled sa Sv. Roka bio je neprocjenjiv. a kolegi novo iznenađenje. Uputija me da se upišem u bilježnicu i udrija pečat na jedini komad karte koji san imala uza se. Neko mi je dobacija je li mi to triba za pravdat putne troškove. Eto, sad iman dokaz da ova priča nije fake. Na Sv. Roka se može doći i otići samo pješice. A da je bilo problema, bilo je! Znaju to i oni koji su bili sa mnom. Bilo je stajanja, posrtanja, a bome i padanja. Bilo je dva koraka naprid, tri nazad. Naročito nizbrdo. Na nekim dijelovima staze šćoka mi je bila više prepreka nego oslonac. Ubila san noge, patike su bile kaputt. Ali ništa mi više nije moglo, ni neće, pokvariti taj dan.

Endemični hrvatski karanfil

(Dianthus giganteus ssp. croaticus)

http://www.hpd-sveti-jure.com/

Vinko Burazin: Putem Svetog Jakova Izložba fotografija

"Čudno je kako nam malo treba da budemo sretni i još je čudnije kao nam baš to malo nedostaje."

            U ovom postu će biti nešto o izložbi i nešto više o Vinkovim iskustvima s Puta. Cijelu priču Vinko je dokumentirao s osamdesetak fotografija koje su i estetski užitak za oko. Prvi dodir s izložbom je svojevrsni plavo-žuti putokaz na tlu koji je u stvarnosti prvi marker na početku Puta, a u ovom slučaju upućuje na kronologiju putovanja. Svaku sliku prati neka izreka koja je namjerno tiskana malim fontom da ne pojede sadržaj fotografije. Mene je zanimalo i ono što se ne vidi na fotografijama, a podrazumijeva Vinkove osobne doživljaje i iskustva s hodočašća. Putovanje, kao uostalom svako putovanje, započinje dobrim željama: Bueno camino! Sretan put! Pričao je Vinko o lipoti malih mista od nekoliko kuća slikovite arhitekture i s isto toliko susretljivih i ljubaznih stanovnika. Prenoćišta su organizirana po tim manjim mjestim i, ako su popunjena, treba nastaviti hodati do sljedećeg u kojem ima mjesta. Skretanje s puta je moguće ako netko želi posjetiti i razgledati grad ili naselje koje nije na hodočasnićkoj ruti. U tom slučaju se može koristiti prijevozno sredstvo za odlazak i povratak na rutu. Već sam prije pisala da je ovo pojedinačno hodočašće. Ipak, ljudi se susreću, dio puta prolaze zajedno, rastaju se prema prilikama koliku je tko sebi odredio rutu za taj dan, izboru prenoćišta ili zadržavanje u  mjestima, i opet se negdi sretnu...

           Pitala sam Vinka s kojim nakanama ljudi idu na takvo hodočašće. I saznala da ima ugl. tri kategorije  hodočasnika. Na kamenje ispisuju svoje grijehe, potrebe i molitve i nose ih na brdo.  Neki imaju  problem vezan uz familiju ili zdravlje. Neki se nalaze na životnoj prekretnici i hodajući putem do konačnog cilja nađu svoj osobni put. Neki idu, a da ni sami ne znaju zašto, a kad dođu do cilja, nađu odgovore na pitanja koja im nisu ni padala na pamet. Putem pune dušu, nalaze svoj mir,  odbacuju ono nebitno i ono što kratkotrajno daje neko zadovoljstvo. Još mi je pričao Vinko da pravo blago jesu iskustva koja stječeš putem. Nema nekih adrenalinskih atrakcija. Samo mir i ritam koraka, naročito ako je kojon srićon ruta daleko od ceste i bučnih tegljača. Naizgled svaki dan je isti, ista dosadna rutina. Ali, kad pogledaš unazad, onda vidiš promjene koje hrane naše iskustvo. Neke spoznaje su toliko  duboke da se mogu podijeliti samo s onima koji su također prošli ovaj Put. Za Vinka je put od 850 km trajao misec dana. I završio ovom izložbom u Cisti.  

Put Svetog Jakova (Camino de Santiago)

            U danima ovogodišnjeg Ciskog lita, u kojima slavimo i Dan sv. Jakova, zaštitnika naše župe, naš cišćanin Vinko Burazin je u školskom predvorju postavio zanimljivu autorsku izložbu svojih fotografija sa hodočašća na Putu Svetog Jakova od francuske granice do Santiaga de Compostela u Španjolskoj. Put je to na koji hodočasnici idu još od stoljeća devetog. Po davnom vjerovanju, nakon smaknuća sv. Jakova u Jeruzalemu, njegovi fanovi su tijelo brodom transportirali do mjesta ukopa koje je kasnije nazvano Santiago de Compostela i sagrađena katedrala sv. Jakova.  Putem se digla strašna oluja, u brodolomu tijelo je nestalo u dubinama, da bi nakon nekog vremena isplivalo na plaži u Galiciji neoštećeno i prekriveno jakobovim kapicama. Zbog ovog događaja ta školjka ima veliko značenje za hodočasnike na Putu Svetog Jakova i postala je simbol ovog putovanja. Stilizirana jakobova kapica je marker na orijentacijskim stupovima na ruti. 

Ovi stupići su uglavnom na raskrsnicama. Neki su jasno vidljivi, a neki su zarasli u visoku travu i lako se previde. Od Vinka sam saznala da svaki putnik  ponese školjku s plaže i daruje ju bliskoj osobi uz dobre želje i s očekivanjem da se školjka vrati istim putem nazad u more. Prvim hodočasnicima školjka je služila čak i kao posuda za jelo i piće.  
         Camino da Compostela je najveće pojedinačno hodočašće. Postoji brošura, zapravo, jedna knjižica za putnike u kojoj su pravila na putovanju, podatci o trasi, udaljenost u km i vrijeme potrebno da se dođe od jednog do drugog odredišta, konfiguracija terena, prenoćišta, uvjeti i cijene boravka u njima, gradovi i mjesta svjetovnog i religijskog značaja. U polaznoj točki dobije se svojevrsna putovnica.  Duž rute uspostavljne su kontrolne točke na kojima se u putovnice unose pečati i na temelju njih ostvaruje se pravo boravka u prenoćištima. Većina sadržaja  ovog članka proizašla je iz razgovora s Vinkom. S obzirom na to koliko ima materijala, neće sve stati u jedan post, pa ću nastaviti u sljedećem. Fotografije uz post su moj zbor od fotografija s izložbe.

Vrime je... ono...

            Vrime je da pomalo vidimo kakve nam je plodove donilo ovo kišno lito. Šljiva ima, još su napola zelene, ali svaka već ima stanare. U Vice kapula kapitalka. Frankini kumpiri su toliki da su ih dica koja su pomagala nosila do vriće po jedan ispod svake ruke. I to je onaj bolji dio priče. Ono što nas muči jest 'oće li ostat za ubrat i jedno zrno grožđa. Krupa, lug, bolešćina, gnjilež. Božepomozi. Usput, sjetih se jedne poznate dičje pitalice. Malo ću je preformulirati za ovu priliku. Šta je teže: kil kapule ili kil cukra? Ili tako nekako.