Cista Velika street view

Crljivica by Mateo Čelan

Cista Velika, Crkvine 360º by Mateo Čelan

Prikazani su postovi s oznakom priroda. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom priroda. Prikaži sve postove

utorak, 16. kolovoza 2016.

Stigla nam je vibra iz Be-i-Ha

             Kad znaš da cestom ne prolazi teškaš, a u selu nije bager, e onda je nešto ozbiljnije na stvari. Na internetu postoji nekoliko stranica koje bilježe potrese diljem svita. Ovi podatci su skinuti sa  EMSC:Earthquakes - Earthquake today.


Magnitude    ML 3.1

Region           BoSNIA AND HERZEGOVINA

Date time      2016-08-16  07:56:15.5 UTC

Location        43.45 N; 17.34 E

Depth            2 km

Distance      93 km SW of Sarajevo, Bosnia and Herzegovina /…/ local       time 09:56:15.5 2016-08-16
                     10 km SE of Drežnica, Bosnia and Herzegovina  /…/ local time 09:56:15.1 2016-08-16


Ovaj potres je označen crvenom točkom pri vrhu slike.




subota, 23. srpnja 2016.

Kome pamet, kome gomolj

              Ovdje se, zapravo,  radi o jednoj ruralnoj izreci o gluposti i veličini, koja se često spominje u vrime vađenja kumpira. Ružno zvuči onima kojima kumpiri „rastu“ u kvartovskom malom dućanu ili u šoping centru. Nama ostalima koji mu se klanjamo od sadnje do vađenja  zvuči baš slatko i duhovito. Niko se na to ne vriđa, a ko to još nije čuja, triba ga podučit. Svake godine san opisivala  i dokumentirala akcije sa kumpirima pa se blogom danas služimo ko vremeplovom. Ne može onaj ko nije bija reć da je bija ili ko je bija reć da nije bija. Prema fotografijama vidimo koliko smo ostarili, narasli, posidili, popizdili..., kako smo se sabirali i kako smo se osipali… Koga je život nosija tuta forca, a za koga je vrime stalo. Slikavala san kumpire raznih oblika kada je priroda bila umjetnica, a  i kada je stvarala karikature. Božemoj, i klima se u međuvremenu prominila Na samom ulazu u blogosferu među mojim prvim postovima  bila je sadnja kumpira. Na fotografijama i videu smo u kapotima i bundama, sa šalovima preko ušiju i kapama navučenim do očiju. Toga dana je bilo tako ledeno da je to teško zaboraviti. Kopipejstat ću ovdje jedan svoj stari tekst iz dva razloga. Prvo, jer mislin da će teško neko prčkat po arhivi mog prvog bloga. Drugo, danas je prepisivačina mega popularna.


Nisam tip, al' san lip

            Mogu slobodno reći da sam svjetski putnik.  Došao sam iz Južne Amerike. Ima me u svakom kutku zemaljske kugle  i kralj sam u svakoj kuhinji. Spas sam i utjeha u globalnoj krizi. Svakome nosim olakšanje i sitost.   Kad nekome kažu da je poput mene, to znači da nije baš pametan. A ja sam davno već dostigao visoku razinu znanosti. Umnažam se običnim kloniranjem još od davnih vremena. Nekad sam širi, nekad sam duži. Nekad sam crven. Nakad sam žučkast, što je u mom slučaju boja zdravlja. Svugdje me hvale i tepaju mi da sam sladak. Poželjan sam kad sam napet i gladak, a ni smežuranoga me nitko ne odbacuje olako. Znam se sam lijepo okititi pa su me često cijenili kao rijedak i skupocjen ukras. Imam ja i svojih buba. To su žuto smeđe životinjice plemenitog imena, ali opakih namjera, i prave mi veliku štetu. Tada mi je potrebna pomoć ljudi da bih mogao dalje rasti i razvijati se.To pamtim i, na kraju svog životnog ciklusa, uzvraćam obilato. To je ukratko moj curriculum gloriae. To je sad u modi pa sam se i ja poveo za tim.

Vaš Solanum Tuberosum

                                                                               













četvrtak, 19. svibnja 2016.

O cviću, rode, da ti pojem

              Dođe mi da nalipin sve one smajliće feeling happy, feeling proud, feeling tired, excited... nja… nja… nja… Uredila stare gredice, složila novi kamenjar baš po mom guštu, kamen uz kamen. Svašta san napravila u malo dana, ali puno uri rada, puno đireva s karijolon, valjanja kamenja. Slaži, miri odoka, pa  slikaji, pa primištaj negdi samo za centimetar, a negdi na drugi kraj, pa istresaj postole. Ja san svašta izdurala, ali mašklin se slomija. Iman osjećaj da san otrčala maraton, a nagrada će sustići mene. Par puta san na tv pogledala emisiju Love your garden. Namjera je ok, ali ko god ima vrtal i sadi cviće, znat će da je ono šarena laža. Ti televizijski vrtovi su samo složeni kao šarena scenografija. Procvitale biljke donose iz rasadnika, ali one u vrtu, na otvorenom,  ne cvatu  istovremeno, a i puno ih naslažu ugusto jednu do druge. Ima toga još, ali, kako rekoh, svak će vidit nešto drugo. Mislin da nemamo šta biti ljubomorni na  takav  vrt. Svakome je njegov vrt najdraži. Eto, moj vrtal je meni ko bombon. Vrtal ne podrazumjeva samo šareno cviće, nego i prčkanje po zemlji i ono svakodnevno išćekivanje šta će se pojaviti iz pupova. Tko god se bavi cvićen zna da svaki cvit ima svoju priču, da mu se moramo približiti i provesti  s njim neko vrime da bi ta priča i nas dotakla. A onda feeling fantastic!
















utorak, 26. travnja 2016.

Šaka pijeska, vrića snijega…

              Je li ovo vrime poludilo ili, zapravo, ima nekog sistema u njegovoj dinamici? Ili nam se na glavu izlilo ono šta smo sami zakuvali. Iz Saharskog pijeska uklizali smo u ledenu ciklonu sa sjevera Europe. Nekad su se izmjene globalnog zatopljenja i zahladnjenja događale svakih par tisuća godina, pa onda svako toliko stoljeća. A evo, u današnje vrime, možemo reći da se topli i ledeni periodi sudaraju svakih nekoliko dana. 'Oćemo li za zimske praznike na more, a liti se grudat? Zimi ćemo paliti ventilatore, a liti cipanice bacat u špaker. Ne zna čovik ni šta će obuć, a šta će spremit u dno ormara. Jedno jutro isteže kratki rukav, a drugo nabaci kaput. Snježna Bijakova  iznad ozelenjenih dubova, izniklih kumpira, prolistalih loza i procvitalih voćaka doima se kao nasukana santa leda.



























utorak, 22. ožujka 2016.

Svjetski dan voda 2016.

      Danas je Svjetski dan voda, koji se ove godine obilježava 23. put.  Opća skupština UN je rezolucijom od 22. prosinca 1992. godine odlučila da se 22. ožujka svake godine obilježi kao Svjetski dan voda. Također kako bi se posebno osvijestila problematika vode, period od 2005. do 2015. proglašen je Desetljećem voda, pod geslom Voda za život. Ovogodišnja tema je Voda i poslovi. Poanta je da kvalitetna voda utječe na kvalitetu života radnika, a to se onda dalje prenosi na stanje društva i ekonomije. Ha! Malo nategnuto s obzirom na današnje stanje stvari koje ne zaziva neki optimizam u budućnosti. Još i više kad usporedimo Afriku s drugim kontinentima. Imotska krajina je puna vodnih bisera, a Prološko blato mi se čini prikladnim uz ovu temu. Vidi se stanje prije i poslije perioda kiša. Informativna ploča iznad jezera Galipovac  nosi poruku kojoj ne treba ništa dodati.

Na sljedećem linku su sličice koje su povezane s temom: 40 fotografija koje će vas potaknuti da dva puta razmislite o rasipanju dragocjenih resursa.

















utorak, 3. studenoga 2015.

Malo su nam se gaće stresle

Magnitude M 2.9

Region CROATIA

Date time 2015-11-02 22:49:37.7 UTC

Location 43.44 N ; 16.90 E

Depth 2 km

Distances 126 km W of Sarajevo, Bosnia and Herzegovina / pop: 696,731 / local time: 23:49:37.7 2015-11-02 
38 km E of Split, Croatia / pop: 176,314 / local time: 23:49:37.7 2015-11-02 
8 km N of Donja Brela, Croatia / pop: 1,626 / local time: 23:49:37.7 2015-11-02




petak, 12. lipnja 2015.

Nedilja, vruća nedilja

            Kiša malo razmoči pa posuši planove za taj dan, ali nikad dovoljno pa onda zalivan prije kiše i zalivan posli kiše. A kad već iman nešto vrimena, iden skucati neki prigodan post i otvorit vrata bloga za  neku novu pričicu. Brda smo prepustili gmizavim stvorenjima i pravim gospodarima Strane koji su lipi svojoj majci samo. A umislili smo da smo za naredni vrući period postali baštinici nizine. I tako, svake nedilje tumaramo nizinom, obavezno sa štapom ako iz busa izmigolji kakvo nepriželjkivano društvo. U krivu su oni koji misle da taklja služi isključivo za umlatit, pritisnit, očepit, satrat, zgnječit. To je tek zadnja opcija. Pravilna primjena je tuckati isprid sebe po tlu ili zamišati u grmu. Evina prija ne doživljava ni urlik ni šapat. Ne šljivi note i ne kuži tonalitete. Ona je gluva. Ali zadrće na sinkope i triole i biži u suprotnom smjeru. Bar ja tako virujen. I volin da ostane skrivena dalje od mene. Idi vraže di te traže! A ono što je mirisno i oku ugodno jest sve bogatstvo boja i oblika sezonskog cvića i trava.  O nekim vrstama bit će riči sljedećeg puta.





nedjelja, 15. ožujka 2015.

Vitrenik izvanka i iznutra

         Vitrenik je brdo iznad Ciste Velike, nadmorske visine  660 m. Moja priča o Vitreniku započela je u nedilju potragom za nekim komadićem mesa za ražnjiće. Barem minijaturne. Sam put do Vitrenika počinje u Donjim Burazinima širokom stazom blago uzbrdo. Neko vrime smo se držali staze i puta (kao Ježurko Ježić), a do vrha smo stigli probijajući se kroz gustu grabovinu. To i nije bija neki problem. Dodatan napor samo jača duh i rađa upornost da se dođe do cilja. Valjda je to taj adrenalin. Sve Vitrenik ima: svoj huk i svoju tišinu, sunčane i sjenovite predjele, cviče i paprati, razbacane kamene gromade, okomite litice i terace s kojih čovik doživi blistavu panoramu Ciste Velike, Ciste Prove, pa i dalje do Bijakove i Mosora. 
          Najvrijednije od Vitrenika krije se u njegovoj utrobi, To je špilja Ikovača. Na samom vrhu Vitrenika je otvor na plafonu veće dvorane špilje, visine desetak metara. Ulaz  je nešto niže, skromnih je dimenzija  i triba se prignit za proć kroz njega. Unutra se ukaže zbilja impresivan i raskošan prostor koji se sastoji od dvije dvorane, jedna na višoj, i ona veća na nižoj razini. Uokolo su bogati ukrasi, neki već formirani, a neke voda tek oblikuje kapajući s plafona. Provjerene činjenice o špilji Ikovači jesu da su u njoj pronađeni artefakti iz brončanog i željeznog doba. Pećina ima status arheološkog lokaliteta i nalazi se na popisu zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske. Mještani govore da su se dijelovi špilje urušili nakon posljednjeg potresa. Raspored prostorija u više razina, nagla spuštanje terena prema neistraženim prolazima, hodnicima i bazenima, kretanje među kamenim ukrasima po mokrom i klizavom tlu zahtjevalo je mnogo opreza i moćnu rasvjetu koju nismo imali. Skupili smo u ruksake sve što smo sa sobom donijeli ostavljajući duhove Dalmata da lebde iznad vlastitih kostiju i čuvaju tajne ove još uvijek do kraja neistražene špilje.
























































Lijevo pogled na veliku dvoranu.














subota, 3. siječnja 2015.

Što je bilo, bilo je!

            Prognoza za naredne dane je sunčano i bez padalina, a dnevne temperature iznad nule. Ajmo bacit još jedan pogled na Bijakovu i najviši vrh sv. Juru. Iden napravit još koji đir prije nego se snig pod nogama počne pretvarati u kašu.  Doduše, to nema veze. I posli će se điravat. Skipi je nestrpljiv i to pokazuje lajući na mene i izvrčući oči. Nije izbirljiv ni glede društva, ni glede smjera kretanja. Nekad ide isprid mene, nekad iza, a kad mu dodije sam se vrati svojoj kući. Idealno druženje bez obaveza. 














srijeda, 24. prosinca 2014.

Hranilica mamilica

           U onim kratkim intervalima besposlice ne krstin jariće nego gledan tiče. Jer su mi taman isprid ponistre. Otkad je jelka ošla u legendu, oni su se priselili u bajam. Priko noći leže na nekom drugom mistu, a danju tuckaju kljunom o koru bajama i kljucaju sočnu i slatku jezgru. Ako su visoko u krošnji, teško ih mogu razabrati. Ako su niže, prhnu odma čim se primaknem. Zato san im napravila jednu hranilicu mamilicu. Nisan imala puno vrimena, a ni strpljenja za petljaniju s daščicama i građevinskim radovima. U mrižicu od mandarina izmišala san jezgre od bajama i žmare. Bajami odboga dani, ali žmare su moj proizvod. Svidilo im se i jedno i drugo. Prava fusion cuisine.


















četvrtak, 18. prosinca 2014.

Dva obraza Ciste Velike

           Ili: Sto lica Bijakove. Jučer ujutro ukazalo se sunce i prve zrake probile se kroz škure. Sa terace zvuk poput rasipanja staklenih perli ili rafala suvog fažola. Krupa i sunce zajedno. Uvik me fascinirala istovremena pojava sunca i padalina. Đavlu šlape i piđama, samo san gledala šta prije zgrabit aparat. Ovo san morala uslikat. Vunasta kulisa, centar mog zanimanja, već mi je  izmicala otkrivajući Sidovaču, a opličući Bijakovu. Klik u zadnji čas i tribalo je bižat u kuću. A u tom smjeru, sa možda pola minute razlike, prekrasna duga cilu Cistu uzela u zagrljaj.
















četvrtak, 4. prosinca 2014.

Po šumama i gomilama

           Dok se redaju ciklone i anticiklone i di po koji muškić, nas dvi odlučile điravati priko njiva i priskakat ograde iz niskog starta. Malo nizinom, malo brdom, malo šumom. Vrisak se mirisom odaje.  Cmilje srebrom. Kroz bore i grabovinu. Tu i tamo nas i počešljaju. Digod skačući s kamena na kamen, digod fri klajming metar, dva. I tako svakim danom sve više i sve dalje. Imale smo savršeni tajming. Ujutro bi padalo, navačer bi pljusnilo, a sunce bi povirilo taman kad je bilo „naše vrime“. A tamo u daljini,  na Dubcima, u usjeku između Biokova i Omiške Dinare je Brač. Inače je dobro vidljiv golim okom. Kao i more. Ovog dana osta je sakriven iza kremastog prelijeva od sitne kiše i fine prašine bogapitaj odakle. Nakon kiša svih ovih dana na autima su ostajali kolobari oko svake kapi, kao paučinasti žućkasti milje. Pred nama Vitrenik, Preslo i Zelenikovac, a doli Cista u svoj svojoj dužini.













četvrtak, 21. kolovoza 2014.

Crljivica na Svetom Roku (1228 m)

            Dođe to vrime da čovik krene uzbrdo. Pere i Zrinka su skužili da ima „gori nešto“ što će me očarati i pozvali su me u subotu 16. kolovoza na uspon na Biokovski vrh  Sv. Roko  (1228 m, oko ukupno 8 km u usponu i spustu). Tamo se, kod kapelice, održala procesija i misa u čast sv. Roka pa je to bilo i hodočašće.  Kako mi je to prvi odlazak na takvu akciju došla san sasvim neopremljena i nepripremljena. Moji usponi do tada bili su šetnja sa susjedovim pasom do pedalj iznad zadnjih kuća u selu. Zapravo, nisan pojma imala šta me čeka pa sam na planinu išla ko na vinčanje: nešto novo, nešto staro, nešto posuđeno, nešto plavo. S rancem u kojem se našlo od hrane ono što su mi preporučili da se nosi, boca vode, šćoka od grabovine i obične patike. U uspon smo krenuli iz Župskog zaseoka Takala (430 m). Putem san slikavala cviće izbliza, a i sve ono što se vidi u daljini. Zaustavljala se u oblacima mirisa kadulje i vriska. Požurivali su me da stignemo na misu. 
    Prvi duži odmor imali smo na Čuliji kod planinarske kuće Akademik Josip Roglić (900 m). Kod Čulije nas sustiže kolega s posla, iznenađen što me vidi. S obzirom na to da ima bogato planinarsko iskustvo, odlično pozna teren, a i sam zna da mi je ovo prvo pentranje, pokušao me spasiti od muke i predložio da ostanem kod kućice kuvat kavu. Ideja je bila ok, ali ja još nisam bila došla do granica svojih mogućnosti i pospremila sam je kao rezervnu opciju  koja mi je (ipak) tulila iz svog skrovišta svakih desetak koraka. Na vrh san došla zadnja, ali mislin da se ovdje uspjeh ne mjeri poretkom. Stigli smo na misu,  pogled sa Sv. Roka bio je neprocjenjiv. a kolegi novo iznenađenje. Uputija me da se upišem u bilježnicu i udrija pečat na jedini komad karte koji san imala uza se. Neko mi je dobacija je li mi to triba za pravdat putne troškove. Eto, sad iman dokaz da ova priča nije fake. Na Sv. Roka se može doći i otići samo pješice. A da je bilo problema, bilo je! Znaju to i oni koji su bili sa mnom. Bilo je stajanja, posrtanja, a bome i padanja. Bilo je dva koraka naprid, tri nazad. Naročito nizbrdo. Na nekim dijelovima staze šćoka mi je bila više prepreka nego oslonac. Ubila san noge, patike su bile kaputt. Ali ništa mi više nije moglo, ni neće, pokvariti taj dan.






















Endemični hrvatski karanfil
(Dianthus giganteus ssp. croaticus)