***

Svim posjetiteljima i čitateljima bloga želim sretnu i berićetnu Novu godinu 2011.

Badnjica 2010.

Čestit Božić  

        

         Lani sam pisala o običaju paljenja baklji po okolnim brdima u Cisti Velikoj pa, ako nekoga zanima, može naučiti nešto novo ili ponoviti staro gradivo iz arhive mog prvog bloga post Badnjica u Čelanima.  

          Postupak je, zapravo, isti u svim komšilucima Ciste Velike. Ukratko. u pripremi bakljade se nafta, piljevina i lug zburljaju i dobro izmišaju i od toga se umise kugle koje se redaju uskraj puta i zapale. I tako kroz cilo selo sve do ceste. U istu smjesu se umoče i baklje. Na koncu je bija veliki vatromet. Na nebu šarene zvizde, a na cesti plave rotirke policije i vatrogasaca. Opreza radi. Ma mogli su i ostat doma. Počela je padat jaka kiša, svit se razbiža, i nije se više imalo šta slikavat. Malo smo i razočarani obratom meteorološke situacije. Nadamo se da će dogodine biti bolje. Svima želim Čestit Božić.

Samo jedna (samo)reklama

            Malo kombinatorike tipa "točka točka crtica...". Onda metron uzet miru upopriko i po dužini. I onda još malo kalkuliranja i matematike. Sve ostalo je čista mehanika. I evo šala za jednog šibenskog funcuta. Ako mu se mustra i ne svidi bar će ga dobro grijat. A može ga nekome i pokloniti. Darak je opet darak.

Prvi snig u Čelanima

Jedna priča botanička

                     Zima zaozbiljno grize i čovik se mora dobro prignit da bi pročita temperature. Cviće je već utonilo u hibernaciju. Ali ne i Ona. Moja lonicera se tek budi. Za desetak dana će bit u punom cvatu i širiti mirisni mišung meda i jasmina. U moj vrtal je stigla kad san ja bila još puka neznalica i zelembać glede cvića pa san dovlačila sve šta je u rasadniku bilo u prvom redu. Četiri godine je bacala samo lišće. Uokolo su cvale petunije, iberisi i djevojačka oka. A iz nje nikad ništa. Osim lišća. A nije niko ni zna šta je to. Jedno popodne mi je strpljenje definitivno iscurilo. Uzmen motiku u ruke i krenen frontalno na nju da napravin mista za nešto drugo. Kasna jesen, toplo popodne, sunce na zalazu, subota, još se prčkalo oko kuće. Susida me zovne, ja svrnen s puta, i lonicera je ostala taj dan na licu mista. U nedilju je bila pošteđena jer se nediljon ionako ništa ne radi. U ponediljak mi se učinila nekako drugačija iako nisan mogla uočit neku promjenu. Nakon tri dana u pazusima su izvirili sjajni pupovi. Narednih dana su pupići bujali naočigled i uskoro su počeli izlazit prvi neobični cvitovi i širiti miris. Meni je to izgledalo ka mali mirakul. Od tada već desetak godina cvate svake godine nekad u prosincu, nekad u siječnju, ili veljači, i duuugo zadrži cvit. 

Kad usrid zime nikome ništa u selu ne cvate, ja iman mirisni grm prebogat cviton. Svojeglava biljka koja je neočekivano pokazala da ima i dušu. Ufff je se bila pripala! 

            S agavom san se godinama borila seljakajući je u podrum i iz podruma. Ja san potezala, a ona se otimala. U zadnju je seoba postala bolna i za agavu i za mene. Na koncu se više nije dala iz vrta pa je dobila kaban.

Napredna tehnika. Malo morgen!!!

               Nakon šta se na nas s neba izlija ocean, utiralo me u kuću, natopilo žice i trafostanicu pa smo ostajali bez struje na tren svakih desetak minuta, ponovo palila komp, najprije se rješavala prozorčića prilipaka pa čekala da komp uvati normalni puls i konekciju. Taman ja takac-makac na tipkovnicu, a ono opet nestane struje na trenutak, i onda sve isponova. Pa tako pet dana. Kiše monsunskih razmjera udaljile su me od moderne civilizacije. Nema kompjutera, nema interneta, nema telefona, nema tv ni radija. Frižider zvuči jako disonantno pa bi moga i on uskoro stat. I kome ću mavat stickon i dokazivat da je ovo 21. stoljeće i da koristin tehniku novog doba, kad me jedna ovakva  kišurina vrati među pećinare?!!! Evo ga na!!! Opet je nestalo struje. Morala san ovi post završit uz šteriku.

Ovo je bija jedan od svitlih momenata sinoć.

 

(Wikipedija: Etimologija riječi “monsun”

Arapski pomorci su riječju "mausim" (što znači godišnje doba) nazvali fenomen jedne vrste vjetra u Arapskom moru koji mijenja smjer uporedo s godišnjim dobom. U osnovi, pojam monsun i danas označava promjenu smjera vjetra između godišnjih doba, iako se u novije vrijeme s razumijevanjem uzroka vjetra mijenja i značenje pojma. Značenje pojma se od oznake za fenomen vjetra godišnjeg doba proširilo do ukupnosti uzroka, dinamike i djelovanja koji uzrokuju fenomen. Radi boljeg razumijevanja pojma danas se koriste izrazi monsunski sistem ili i monsunska cirkulacija. U svakom slučaju, monsun je značajan klimatski faktor.)

Čelani. Baza podataka.

Sadržaj se ažurira redovito. Više puta dnevno.

 

(Wikipedija: Baza podataka je organizirana zbirka podataka. Termin je izvorno nastao unutar računalne industrije, a njegovo se značenje proširilo popularnom upotrebom toliko da Europska direktiva za baze podataka (koja za baze podataka donosi prava za intelektualno vlasništvo) uključuje i neelektronske baze podataka unutar svoje definicije.)

Nekad i danas

       Nekada su u okruženju Ciste Velike postojala čak četiri prizvodna pogona: tri za izradu trikotaže i  jedan za izradu postola. Na potezu Cista Velika – Cista Provo – Aržano - Šestanovac. Smanjene naruđžbe i veliki troškovi održavanja s vrimenon su gasili firme jednu po jednu i od njih su ostale samo puste avlije. Ljudi su se preselili rodbini u Evropu, a drugi su se odselili radi školovanja dice. Neki se vraćaju. Druge veže samo još koji blagdan i trs loze. Mladost odlazi na studije ili za poslon. Osnivaju obitelji u nekin drugin mistima. Komšiluci su sve pustiji. Dikad brže dikad sporije, ali broj familija se permanentno smanjuje pa tako opada i broj  đaka. Ove godine je u matičnoj školi u Cisti Velikoj upisano 87, a u područnoj školi u Cisti Provo 30 učenika u ukupno devet odjeljenja. Po popisu iz 1997. godine, koji je izvršio tadašnji župnik naše župe  Don Pavao Medić, u Cisti Velikoj su živile 222 obitelji s ukupno 822  stanovnika stalno nastanjenih u Cisti Velikoj.

Prvopričesnici g. 1961.

U nedjelju XIII. po Duhovima – dne. 20/VIII. 61.

u crkvi župskoj sv Jakova – prvu sv. Pričest

primila su ova djeca.

Muški

Banović Tomislav Ivanov, Burazin Božo Petrov, Burazin Petar Markov, Burazin Tomo Ćirilov, Burazin Ante Marijanov, Čelan Vicko Tomin, Dajak Ivan Petrov, Dajak Stjepan Marijanov, Kapulica Marijan Vinkov, Kegalj Vice Jurin, Kegalj Vladimir Marijanov, Kegalj Ivan Jurin, Kuić Ivan Matin, Kutleša Branko Mirkov, Maglić Jozo Marijanov, Pleić Ante Ivanov, Pleić M. Ivan Mirkov, Pleić P. Nedjeljko Jurin, Pleić P. Jerko Ivanov, Mandarić Ivan Marijanov, Mandarić Nikola Ivanov, Rojnica Nedjeljko Ivanov, Šetka Stjepan Markov, Šitum Filip Milanov, Šonjić Ante Matin, Vučak Mate Markov.

Ženske

Bosnić Marija Ivanova, Bosnić S. Marija Ivanova, Bosnić R. Veseljka Marijanova, Burazin Iva Nedjeljkova B., Čelan Nedjeljka Ivanova, Čelan Matija Marijanova, Čelan Ema Jurina, Kapulica Marija Božina, Kapulica Nedjeljka D. Božina, Klarić Smiljana Stjepanova, Kuić Danica Marijanova, Mandarić Ana Božina, Mlikotić Marija Dinkova, Mustapić Mirjana Marijanova, Mustapić Zvjezdana Antina, Pleić Iva Petrova, Pleić B. Ljiljana Petrova, Raić Marija Matina, Raić Nedjeljka Antina, Šitum Anka Matina, Vučak Zdravka Ivanova, Vučak Ana Jakovljeva, Vučak Marija Ivanova, Mandarić Mira Jakovljeva, Vučak Elizabeta Božina, Vučemil Marija p. Ivana.

Bilo je dakle ukupno 52 (pedesetdvoje prvopričesnika): 26 muških i 26 ženskih.

CV. 20/VIII.-61.  Župnik : Don Ante Jurić

Suprotiva negaciji

               Nesađena. Nerazvođena. Netakljana. Nevezana. Neporizana. Nesumporana. Nečišćena. Neokopavana. Nepotapana. Neogrtana. Neprskana. Negnojena. Nehranjena. Nepovijana. Nedotaknuta. U proliće neisplakana. Nepričana. Uvik sama. Šempre šola. Ne iz kamena nego iz betona raste svemu usprkos i unatoč. Ime joj je ruža. Ružo moja crvenaaaa... tn... tn... tn... 

Pozdrav Mladenu. Od njegove ruže.

Njezino Veličanstvo Krušna Peć

                    Jedna stara krušna peć se nalazi  među zidovima ove kuće u komšiluku Pleići u Cisti Velikoj. Napravljena je dvadesetih godina prošlog stoljeća. Uz uobičajeni komin u kužini gradile su se i krušne peći za pečenje kruhova somuna. Krušne peći imale su imućnije obitelji. U šali se znalo govorit da samo gospoda jide takav kruv. Kruv se nije peka svaki dan u krušnoj peći, nego onda ako je mora doteći za nekoliko narednih dana. Misija se isključivo od domaće šenice i domaćeg kvasa. 

U peći se ložila vatra do željene topline, žera se razmicala na stranu i lopaticon se ubaciva kruv. Peć je bila na normalnoj visini za rukovanje, ali se kuća vrimenom urušavala, a razina šuta se popela do krušne peći. Takvih krušnih peći ima na više mista u Cisti Velikoj. Uz malo truda mogle bi se opet stavit u funkciju i prezentirat kao vrijedna baština. 

Mate Vučak Čigra (1969-1992)

                   U petak, 22. listopada u Cisti Velikoj je održana misa zadušnica za Matu Vučka Čigru, cistskog junaka Domovinskog rata. Datum obilježava tužan dan njegove pogibije na Vlaštici iznad Dubrovnika. Od tada svake godine na taj dan rodbina, suborci iz Treće imotske bojne, prijatelji i Cisćani odaju počast Mati i njeovoj hrabrosti, obnavljaju sjećanja na druženja i dogodovštine s Matom. Prebogat je njegov ratni put da bi ga ovdje iznosila. Ne može se riječima ukratko opisati njegov duh. O tome govore njegova djela. Priču  Mati Vučku Čigri možete pročitati ovdje.

Dani kruha i zahvalnosti za plodove zemlje

                   

        Dan kruha i zahvalnosti za plodove zemlje obilježio u se u našoj školi u srijedu 20.listopada. Djeca su s učiteljicama pripremila prigodne pjesmice o kruhu svih veličina i boja, šaljive i ozbiljne stihove, zabavne igrokaze, Veselu užinu.  Naprašili su se brašnom, našminkali lica, opasali se pregačama, podupirali se ščokama. Svojim nastupom i glumom su nam dočarali pekarice i stare pekare, bijeli i crni kruh, peciva i žemlje. Bilo je tu pričljivih pereca, svadljivih kiflica i sendviča, zaljubljenih peciva i dugokosog sira, Kruha s neba, a dijelila se i hostija. Bila je i živahna samouvjerena jabučica sjajnog lica, nestrpljivi crni kruh i uobraženi bijeli kruh. Sve je napeto pratila publika. A onda veliki pljesak,  don Danijelov blagoslov, i kušanje mirisnih slastica je moglo početi.

Kamen na kamen (i nešto cimenta)

    U subotu je satnicu omela kiša koja je baš najžešće pala u vrime kad je zakazano okupljanje u Strani. Ali, nije se moglo propustit tripice koje su stigle iz Splita skupa s kuvaron. Tako je radni dan počeja marendon, dok su neki još brisali krmeljave oči. Uto se i nebo smilovalo, kiša je stala i rađa je mogla početi.

   Oko mišalice je bila gužva, uz reviju dražesnih kapica i šeširića u bojama jeseni, stvarajući dojam, tj. gubeći se u mimikriji. Ali  niko nije mislija zabušavat. Karijola je bilo premalo za sve koji su tili gonit cimenat. Teret posla podnili su i oni koji su prosijavali pržinu kroz prste. Unatoč teškin oblacima i povremenoj balavoj kiši, bilo je smija, vike i šale. Nakon toga ručak. Još je bilo ostalo pokupit alat i škovace i svak je moga krenit dalje za svojin poslon. Fundamenti su naliveni.

Iz starih fajlova...

... ili o još jednom stećku

       

       Taman kad san odlučila produžit stazon malo izvan svog komšiluka i u najbližen susidstvu potražit koju zgodnu pričicu i pripadajuću sliju, prepuni oblaci izlili su kišu i  padala je tri dana. To mi se učinilo kao zgodna prilika da malo pročačkam po bespućima worda i izvučen neke fajlova neobjavljenih, a davno pripremljenih postove. Ovaj post je nasta lani i ne bez poteškoća. U ta doba mi je kompiša radija zadnjin trzajima, a ja taman skidala bekapove. Od tri debela foldera sa slikama, na cd-u ostali samo datumi, a slije ošle u nepovrat. Ali  božji planovi su bili drugačiji tako da san slike otkrila netaknute pod sasvin drugim imenom. I zato post ide tek sad.

           Isprid naše osnovne škole je jedan manji stećak sljemenjak.  Evo pričice šta se s njin događalo i kako je tamo dospija. Prilikom radova na Crljivici u rujnu 1990. godine prilikom sanacije sjevernog dijela Crljivice, u kanalima uz cestu nađen je dio stećka, a daljnjim tokom radova pronađena su još dva odlomka. Najvjerovatnije je razbijen prilikom radova na proširenju ceste ili prilikom pokušaja transporta u MHAS u Split. Možda se nekome ovaj stećak učinija kao obična kamenčuga na nezgodnom mistu na trasi i jednostavno ga je privalija u kanal pored ceste. U dogovoru s konzervatorskim zavodom odlučeno je da se prebaci isprid škole. Dugo vrimena komadi stećka su ležali isprid škole i niko ih nije pokušao sastaviti jer se sumnjalo da svi dijelovi nisu na okupu. Međutim ljudi iz konzervatorskog zvoda Marko Rogošić, Davor Popović i Alduk odlučili su ga sastaviti. Na komadima su izbušene rupe. U njih su uvučeni ankeri (šipke od inoxa) i ljepilo radi spajanja dijelova. Fuge su se naknadno obradile da bi se što bolje sljubile s kamenom.  Stećak je zalipljen i postavljen isprid škole.

Na brigu kuća mala

           Drva se uvelike cipaju i pripremaju za peć rakiju. I tu postoji neki red. Tanka služe za potpalu, nešto deblje cipanice za razgaranje i postizanje optimalne temperature, a trupice za održavanje pogona. A u brdima iznad sela slažu se šalunge. Učvršćuju se nosive grede, nalivaju fundamenti. Iza svakog sića cimenta Čelani imaju sve više volje. Rezultati se vide kakonosereče “iz avijona”.

Filmić možete pogledati u  livon stupcu u izborniku Youtube.

Šibenski badge

                        Every picture tells a story. Svaka slika priča priču. Upravo tako. Zvonko Madunić, šibenski zet porijeklom iz Ciste Prove (“Prove” je lokalizam; točno bi bilo Ciste Provo). Zvonko je član velike obitelji, branitelj, pisac, profesor u školi, vinogradar, podrumar, proizvođač desetak vrsta rakije, povremeno i novinar. Naziv Šibenski badge obuhvaća sve vrste njegove rakije. Boce su ukrašene jednom od desetak različitih etiketa s motivima Šibenika naprid, i kratkim pričicama o gradu na poleđini. U Danilu ima veliki vinograd i konobu gdje se može degustirati rakija ili vino, uliti u bocu i odabrati etiketu. Ime njegove prizvođačke i izdavačke firme je MADIT, a nastalo je od inicijala imena njegovih kćeri. Prošlo lito je na štandu kod katedrale radila jedna izuzetno simpatična prodavačica i poznanica. U jednom momentu san joj mislila pomoć sa engleskim, ali san uvukla glavu među ramena kad san vidila njezin nastup. Kako mi je i sama rekla: ja in dodan bićerin da kušaju, a oni meni mmmmmmm...finofinofino... I svi se razumimo.

In vino..... veritas

                         Grožđe je pobrano, izmuljano, ubačeno u badanj. Pratili smo prognozu i do zadnje sekunde zadnjeg dana koristili opciju sunce. Svaki sunčani dan donosi jedan grad  više sladora u grozdovima. Onda smo se i počastili. Jedna jača marenda je zaminila ručak. E, onda smo vrata podruma zaključali iznutra i zamućkali kemiju. U nekom lanjskom postu san pisala o podrumarskin tajnama. Umijeće je ispitat tuđe, a ne otkrit svoje. Ode se kaže: grozd grozdića, vriča cukra i dobiješ ‘tolitar vina. I onda se obilazi oko badnja, tučkon zbija drop, sluša diše li, šumi li, šta će reć: vrije li. Triba li ga pokrit ili ne. Ne bi da je malo dite. Ove godine ga je više nego lani. Ma uvik je dobro reč da je ove godine bolje nego lani. Ionako kvaliteta ne ovisi samo o količini.

"Svršila Mara zavit" (uzrečica)

 Kumpiri se ladu. 

Kapula se suši.

Grožđe se šara. 

Odo’ ja.