Ili Čelani u šetnji. To mi se učinija malo premekan naslov
za našu avanturicu. Jer nije to bila tek lagana šetnja nogu prid nogu.
Preskačući škrape, verući se uz stine, preko
Milana, kroz Kurtove ograde, preko Raičevih krčina, niz Kegljeve doce i
Vukosovine. Bunar na Milanu je devastiran betonizacijom i više sliči na lokvu.
Danas je tinel, blagovaonica i spavaonica žaba probuđenih, uznemirenih,
radoznalih ili indiferentnih na našu pojavu. Jedino je ostala kruna bunara koja
oblikom, veličinom i namjenom svjedoči da je bio poput onih sa Crljivice. Idemo
dalje. Presreće nas gusta grabovina, visoka hrastovina, vlažna mahovina,
federirajući šušanj pod nogama. Svaki dočić ima neku posebnost, miris,
vegetaciju. Mjestimično nas vitar tuče u prsa, a drugdje opet zaobilazi pa je
vruće, vruće... Trava je još zavaljena nakon mrazeva, vitra i obilnih kiša. Većina
biljaka još hibernira unatoč visokim temperaturam. Ljubičice se priljubile uz
debla, bili i lila kaćuni osvojli čistinu, zlatice tu i tamo drže svoju malu
žutu obitelj na okupu. Gušt je prošetati, udahnuti ove mirise, slušati šuškanje samo
prirode, jer zvukovi s nedaleke ceste ne dopiru dovde. Izlazimo na Berića krčine. Kroz gustiš izviruju Burazini Rupe, istočno od Čelana. Koju uru kasnije poćet će kišiti i opet
će predio zastrti sepija. ... Pfff!!!
Nema komentara:
Objavi komentar