Evo će se u prosincu navršiti pet godina mog blogetanja i s vremenom se sadržaj, koji ionako nikad nije bio preosoban, pretočio u lokalnu kroniku. Više puta mi se učinilo da ću Cistu i Čelane brzo potrošiti, a sad ispada da su nepresušan izvor tema za nove postove. Makar to značilo jedan korak naprid, a dva u prošlost. A i Čelani, falabogu, surađuju.
Da bi išta mogli usaditi i uzgojiti, ljudi su sa puno muke i znoja krčili ovaj krševit i kamenit teren. Na tako očišćenim parcelama sadili su lozu. Izvađeni kamen slagali su na gomile i zidale su se međice, lastve. U vinogradu se radilo od jutra do večeri. Marendu ili užinu nosili su sa sobom. Kao mista za odmor i privremena skloništa od nevrimena gradile su se kamene kućare, također tehnikom suhozida. Obično su se gradile u dijelu godine kad nije bilo drugih poljoprivrednih radova. Unutra se sidilo na kamenim sopicama. Krov je bio od kamenih ploča koje su slagane tako da se preklapaju i da kiša ne kapi. Ako zgodnih ploča nije bilo u blizini, donosile su se sa drugog mista. Kućara se zidala na terenu koji se nije mogao ni iskrčiti ni iskoristiti radi slabe plodnosti. Imala je i prilaz, a na njemu su se odlagale alatke. Svaka obitelj je gradila kućaru za sebe. S obzirom na to da su bile zaklon u nuždi, nisu baš bile komforne, a koliko je u njima bilo komodno ovisilo je o osobnim gabaritima. Ovo je Tončova kućara u Raičevim krčinama. Izgrađena je dvadesetih godina prošlog stoljeća.
