Sniga do vrata

                 Puno identičnih, a opet toliko različitih situacija bilo je ovih dana u Imotskoj krajini. Od svakog slučaja bi se mogla ispričati jedna priča. Neka su se rasplele prije, neke kasnije. Ovisilo je o tehnici, ljudima, i o akciji i reakciji same prirode. Na primjer, cesta za Aržano je povremeno bila otvorena i to kad bi ralica išla uzbrdo. Kad se ralica vraćala u Cistu Provo, cesta bi se opet zatvarala jer su snažni zapusi snijegom začas opet zatrpali kolnik. Cesta prema Imotskom je prohodna i sretno će stići onaj ko baš mora ići. Međutim, u Imotskom se u sveopćem prometnom metežu nema gdje parkirati. Nestalo brašna, nestalo germe, soli... U Domu zdravlja na Lovreću doktor Peran je radio  u svojoj smjeni, kao i sestre. Apoteka na Lovreću je radila u uobičajeno radno vrijeme do dvi ure. Postoje i pojedinačne priče trpkog okusa koje još traže rješenje. Mladenu Buloviću u Cisti Provo snijega je bilo doslovno priko glave. Škole nema do ponediljka pa sam pojačala aktivnosti na nekim drugim poslovima u kući. Nakon snježnih radosti proteklih dana i najave novih baš me zanima ko će se usudit zapivat: kad će taj peeeeetaaaaaaakkk...!!!