Ispalo je da free form i nije tehnički baš jednostavan i lagan način. Svaki sljedeći korak je kao let u visine ili poniranje u dubine. Šarene oblike koji su htjeli biti vulkanski otočići, školjke i spužići, morsko cviće, Lucijine oči, kućice ježinaca i još kojekakve krhotine mekih rubova trebalo je sabrati, pridružiti, sljubiti ih nekako u kompaktnu površinu. Za ovo su postojale dvi opcije. Prva je bila da sašijem postavu i na postavu našivam komade. OK, postavu je lako sašit, ali to mi je izgledalo kao prilično jeftino rješenje za nešto u što san uložila dosta truda i vrimena. Druga opcija je bila da se oblici apliciraju na pletenu vunenu podlogu. Je, malo morgen. Ko bi opet kukiča defakto novu boršu, a i sve skupa bi bilo prilično debelo i nikad osušit. Tako je i to otpalo. Ono što san nakon toga odlučila napraviti bija je novi izazov. Skrojila sam papir željene dužine i širine, rasporedila oblike i povezala crvenim koncom da bude uočljivije i da ne vrludaju. U sljedećoj fazi sam popunjavala praznine i ponovo sastavljala ispletene punte. Nakon toga trebalo je izravnati rubove. U konačnici mislila sam filcati pletivo pa da izgleda kao tapiserija, ali s ovim plavim i pomalo istrošenim bukleom dobija se skoro isti efekt. Eto tako! Dok je vanka plus 40, ja san do nosa u vuni.
Nema komentara:
Objavi komentar