Moji litnji podstanari

            Dok ciklona Iskra ne ispuca svoje moći, nema rađe u vrtlu pa san to vrime posvetila svojim pernatim podstanarima. Ove godine smo in se posebno  obradovali. Društvo lastavica smo posljednji put imali prije tri, četiri godine. Te godine je sve išlo po ustaljenoj šemi: vrijeme dolaska, krpanje i ojačavanje gnijezda i vrijeme leženja na jajima. Kad je lastavica počela napuštati gnijezdo i donositi hranu znali smo da je u gnijezdu živahno. U drugoj polovici lipnja iznenada je zahladnjelo. Za ljudsku vrstu nije bilo od velikog značaja, ali za ptiće je to bila fatalna promjena. Nekoliko dana nije bilo nikakvih aktivnosti u gnijezdu, roditelji nisu dolazili. Zaključili smo da je u gnijezdu došlo do pomora i da je ta priča završena. Lastavice obično uzgoje dva legla po sezoni, pa sam izvadila mrtve ptiće da ima mjesta za novo leglo. Nažalost, ni tada, a ni sljedećih godina lastavice više nisu dolazile. Sve do ove godine. Vrlo rano je bilo očito da je ovo par dobrih roditelja, ali loših graditelja. Gnijezdo se ubrzo počelo osipati i morali smo ga učvrstiti. Estetski nije nešto, ali se pokazalo funkcionalno. Ono što fascinira kod svih ptica selica jest njihova izdržljivost, organiziranost i orijentacija jer se, nakon leta od nekoliko tisuća kilometara, precizno vraćaju uvik na isto misto.