Crljivica na Bijakovi

           Bilo je to ovako. Prijatelj Pere nas je pozva da dođemo na Bijakovu na misu sv. Juri u čast. Inače, u kalendaru sv. Jure pada na 23. travnja, u period kad je  planina još uvijek negostoljubiva zbog prevrtljivog i hladnog vrimena s opasnostima od snijega, leda, jakog vitra, intenzivnih  gromova i munja. Zato je misa prebačena na zadnju subotu u srpnju. Malo iza Makarske skrećemo prema recepciji, a onda uzbrdo uskom cestom punom serpentina (23 km) prema vrhu, sv. Juri  (1762 m). U Wikipediji piše da je to najviša cesta u Hrvatskoj. Na cesti svako malo postoje ugibališta da bi se auta mogla razminit. Nema napetosti. Svak svakome gleda ugodit i olakšat. Nije greda povući se koji metar u rikverc na ugibalište. U prolazu mašemo jedni drugima otvorenim dlanom, klimamo, namigujemo ili jednostavno usne oblikujemo u “hvala”. Prolaze svi jezici svita. Uz put u susret nan dolaze stada krava, krda konja. Dobra je paša, sočna i mirisna trava. Ali, samo oni znaju zašto sve istresu baš na asfalt. U docima posađeni kumpiri, uokolo ruševine stanova za pastire i obori stopili se s krajolikom. A odozgor pogled veličanstven na Makarsko primorje i dalmatinske otoke. S koje god strane pogledaš zarobi te lipota. Šteta što je vrime bilo mutnjikavo pa nismo uspili okom doseći krajnju točku vidljivosti, talijansku obalu. Nešto prije deset uri krenula je procesija, a misa je bila točno u deset. Počela je po suncu i već nakon dvadesetak minuta izgledalo je da bi nas kiša mogla oprat. Pomislin ja: sveti Jure, ne daj. I onda se opet sunce ukazalo. Možda ja sebi previše laskam. Jer među nama je bija dobri duh planine, Stpe Božić. Posli su se on i Prizmić na kratko pridružili našem društvu. Izuzetni ljudi, vridni divljenja i poštovanja. Nakon šta smo se dobro počastili, naljudikali i nafalili, tribalo je i zapivat. Zaorila se ganga na vr Bijakove.

Dan sv. Jakova u Cisti Velikoj 2014.

             Danas je župa Cista Velika slavila svog svetca zaštitnika sv. Jakova. Župa Cista Velika je još u 14. st. bila kapelanija župe Radobilja sa središtem u Katunima, a samostalna  župa postala je 1845. godine. U sklopu župe Cista Velika bila je i Cista Provo koja se odvojila 1987. g. Po običaju, ujutro je bila misa i procesija, popodne dernek, a odigrale su se i finalne utakmice malonogometnog turnira Mate Vučak Čigra. U školi je otvorena zanimljiva izložba fotografija Vinka Burazina „Putem Svetog Jakova“ o kojoj će biti poseban post.

            Scenografija uobičajena za ovakve prilike. Puno šarenih artikala da privuku uglavnom dicu. Kućne stvari za upotrebu, ukras ili uspomenu. Tu i tamo se nađe koji vrijedan autorski rad koji se prodaje ispod cijene. Sve to ne bi li se štogod zaradilo. To je tako. Nekima je zanimanje i posal da hodaju po dernecima i nude robu, a drugi su tu da gledaju i biraju. Trenutno je u tijeku Koncert Rozge i Bulića. Taj melos nije moj prvi izbor muzike, ali  kažu oni u čiji sud virujen da je lani vrhunski odradila koncert i da su se odlično zabavili. Kao žena, majka i kraljica, danas nisam mogla biti na svim ovim mistima, ali sam imala pomagača. Moje je bilo da izaberem i uredim slike i video.

Moji litnji podstanari

            Dok ciklona Iskra ne ispuca svoje moći, nema rađe u vrtlu pa san to vrime posvetila svojim pernatim podstanarima. Ove godine smo in se posebno  obradovali. Društvo lastavica smo posljednji put imali prije tri, četiri godine. Te godine je sve išlo po ustaljenoj šemi: vrijeme dolaska, krpanje i ojačavanje gnijezda i vrijeme leženja na jajima. Kad je lastavica počela napuštati gnijezdo i donositi hranu znali smo da je u gnijezdu živahno. U drugoj polovici lipnja iznenada je zahladnjelo. Za ljudsku vrstu nije bilo od velikog značaja, ali za ptiće je to bila fatalna promjena. Nekoliko dana nije bilo nikakvih aktivnosti u gnijezdu, roditelji nisu dolazili. Zaključili smo da je u gnijezdu došlo do pomora i da je ta priča završena. Lastavice obično uzgoje dva legla po sezoni, pa sam izvadila mrtve ptiće da ima mjesta za novo leglo. Nažalost, ni tada, a ni sljedećih godina lastavice više nisu dolazile. Sve do ove godine. Vrlo rano je bilo očito da je ovo par dobrih roditelja, ali loših graditelja. Gnijezdo se ubrzo počelo osipati i morali smo ga učvrstiti. Estetski nije nešto, ali se pokazalo funkcionalno. Ono što fascinira kod svih ptica selica jest njihova izdržljivost, organiziranost i orijentacija jer se, nakon leta od nekoliko tisuća kilometara, precizno vraćaju uvik na isto misto.

Lipo ime Viiiišnjaaa...

Istegni se. Nategni. Dosegni. Dovati. Otegni. Privati. Uvati. Zadrži. Ne diši! Savij. Napni. Primakni.  Odapni. Puše lagani burinić pa je arija bistrija i diše se lakše. Za poziranje vrimena nema. 

            Poznam nekoliko osoba s imenom Višnja pa me zanimalo zašto baš Višnja jest vlastito ime, a to nisu, npr. mrkva ili šparoga. Nudila se wikipedija, nekoliko foruma o imenima, numerologija... Nisam pronašla nikakav misterij, ali jesam statistiku i nešto astrologije: Višnja je vrlo popularno ime, među prvih sto ženskih imena u Hrvatskoj, gdje danas živi preko pet tisuća osoba koje nose to ime. Relativno najveći broj osoba s tim imenom slave rođendan 3. lipnja. Najčešći horoskopski znak ovog imena je blizanci, a u kineskom horoskopu štakor. Osobe s imenom Višnja najviše vole čitanje. Samo, ni jedna “moja” Višnja baš se i ne uklapa u ovaj profil.