Njezino Veličanstvo Krušna Peć

                    Jedna stara krušna peć se nalazi  među zidovima ove kuće u komšiluku Pleići u Cisti Velikoj. Napravljena je dvadesetih godina prošlog stoljeća. Uz uobičajeni komin u kužini gradile su se i krušne peći za pečenje kruhova somuna. Krušne peći imale su imućnije obitelji. U šali se znalo govorit da samo gospoda jide takav kruv. Kruv se nije peka svaki dan u krušnoj peći, nego onda ako je mora doteći za nekoliko narednih dana. Misija se isključivo od domaće šenice i domaćeg kvasa. 

U peći se ložila vatra do željene topline, žera se razmicala na stranu i lopaticon se ubaciva kruv. Peć je bila na normalnoj visini za rukovanje, ali se kuća vrimenom urušavala, a razina šuta se popela do krušne peći. Takvih krušnih peći ima na više mista u Cisti Velikoj. Uz malo truda mogle bi se opet stavit u funkciju i prezentirat kao vrijedna baština. 

Mate Vučak Čigra (1969-1992)

                   U petak, 22. listopada u Cisti Velikoj je održana misa zadušnica za Matu Vučka Čigru, cistskog junaka Domovinskog rata. Datum obilježava tužan dan njegove pogibije na Vlaštici iznad Dubrovnika. Od tada svake godine na taj dan rodbina, suborci iz Treće imotske bojne, prijatelji i Cisćani odaju počast Mati i njeovoj hrabrosti, obnavljaju sjećanja na druženja i dogodovštine s Matom. Prebogat je njegov ratni put da bi ga ovdje iznosila. Ne može se riječima ukratko opisati njegov duh. O tome govore njegova djela. Priču  Mati Vučku Čigri možete pročitati ovdje.

Dani kruha i zahvalnosti za plodove zemlje

                   

        Dan kruha i zahvalnosti za plodove zemlje obilježio u se u našoj školi u srijedu 20.listopada. Djeca su s učiteljicama pripremila prigodne pjesmice o kruhu svih veličina i boja, šaljive i ozbiljne stihove, zabavne igrokaze, Veselu užinu.  Naprašili su se brašnom, našminkali lica, opasali se pregačama, podupirali se ščokama. Svojim nastupom i glumom su nam dočarali pekarice i stare pekare, bijeli i crni kruh, peciva i žemlje. Bilo je tu pričljivih pereca, svadljivih kiflica i sendviča, zaljubljenih peciva i dugokosog sira, Kruha s neba, a dijelila se i hostija. Bila je i živahna samouvjerena jabučica sjajnog lica, nestrpljivi crni kruh i uobraženi bijeli kruh. Sve je napeto pratila publika. A onda veliki pljesak,  don Danijelov blagoslov, i kušanje mirisnih slastica je moglo početi.

Kamen na kamen (i nešto cimenta)

    U subotu je satnicu omela kiša koja je baš najžešće pala u vrime kad je zakazano okupljanje u Strani. Ali, nije se moglo propustit tripice koje su stigle iz Splita skupa s kuvaron. Tako je radni dan počeja marendon, dok su neki još brisali krmeljave oči. Uto se i nebo smilovalo, kiša je stala i rađa je mogla početi.

   Oko mišalice je bila gužva, uz reviju dražesnih kapica i šeširića u bojama jeseni, stvarajući dojam, tj. gubeći se u mimikriji. Ali  niko nije mislija zabušavat. Karijola je bilo premalo za sve koji su tili gonit cimenat. Teret posla podnili su i oni koji su prosijavali pržinu kroz prste. Unatoč teškin oblacima i povremenoj balavoj kiši, bilo je smija, vike i šale. Nakon toga ručak. Još je bilo ostalo pokupit alat i škovace i svak je moga krenit dalje za svojin poslon. Fundamenti su naliveni.

Iz starih fajlova...

... ili o još jednom stećku

       

       Taman kad san odlučila produžit stazon malo izvan svog komšiluka i u najbližen susidstvu potražit koju zgodnu pričicu i pripadajuću sliju, prepuni oblaci izlili su kišu i  padala je tri dana. To mi se učinilo kao zgodna prilika da malo pročačkam po bespućima worda i izvučen neke fajlova neobjavljenih, a davno pripremljenih postove. Ovaj post je nasta lani i ne bez poteškoća. U ta doba mi je kompiša radija zadnjin trzajima, a ja taman skidala bekapove. Od tri debela foldera sa slikama, na cd-u ostali samo datumi, a slije ošle u nepovrat. Ali  božji planovi su bili drugačiji tako da san slike otkrila netaknute pod sasvin drugim imenom. I zato post ide tek sad.

           Isprid naše osnovne škole je jedan manji stećak sljemenjak.  Evo pričice šta se s njin događalo i kako je tamo dospija. Prilikom radova na Crljivici u rujnu 1990. godine prilikom sanacije sjevernog dijela Crljivice, u kanalima uz cestu nađen je dio stećka, a daljnjim tokom radova pronađena su još dva odlomka. Najvjerovatnije je razbijen prilikom radova na proširenju ceste ili prilikom pokušaja transporta u MHAS u Split. Možda se nekome ovaj stećak učinija kao obična kamenčuga na nezgodnom mistu na trasi i jednostavno ga je privalija u kanal pored ceste. U dogovoru s konzervatorskim zavodom odlučeno je da se prebaci isprid škole. Dugo vrimena komadi stećka su ležali isprid škole i niko ih nije pokušao sastaviti jer se sumnjalo da svi dijelovi nisu na okupu. Međutim ljudi iz konzervatorskog zvoda Marko Rogošić, Davor Popović i Alduk odlučili su ga sastaviti. Na komadima su izbušene rupe. U njih su uvučeni ankeri (šipke od inoxa) i ljepilo radi spajanja dijelova. Fuge su se naknadno obradile da bi se što bolje sljubile s kamenom.  Stećak je zalipljen i postavljen isprid škole.

Na brigu kuća mala

           Drva se uvelike cipaju i pripremaju za peć rakiju. I tu postoji neki red. Tanka služe za potpalu, nešto deblje cipanice za razgaranje i postizanje optimalne temperature, a trupice za održavanje pogona. A u brdima iznad sela slažu se šalunge. Učvršćuju se nosive grede, nalivaju fundamenti. Iza svakog sića cimenta Čelani imaju sve više volje. Rezultati se vide kakonosereče “iz avijona”.

Filmić možete pogledati u  livon stupcu u izborniku Youtube.

Šibenski badge

                        Every picture tells a story. Svaka slika priča priču. Upravo tako. Zvonko Madunić, šibenski zet porijeklom iz Ciste Prove (“Prove” je lokalizam; točno bi bilo Ciste Provo). Zvonko je član velike obitelji, branitelj, pisac, profesor u školi, vinogradar, podrumar, proizvođač desetak vrsta rakije, povremeno i novinar. Naziv Šibenski badge obuhvaća sve vrste njegove rakije. Boce su ukrašene jednom od desetak različitih etiketa s motivima Šibenika naprid, i kratkim pričicama o gradu na poleđini. U Danilu ima veliki vinograd i konobu gdje se može degustirati rakija ili vino, uliti u bocu i odabrati etiketu. Ime njegove prizvođačke i izdavačke firme je MADIT, a nastalo je od inicijala imena njegovih kćeri. Prošlo lito je na štandu kod katedrale radila jedna izuzetno simpatična prodavačica i poznanica. U jednom momentu san joj mislila pomoć sa engleskim, ali san uvukla glavu među ramena kad san vidila njezin nastup. Kako mi je i sama rekla: ja in dodan bićerin da kušaju, a oni meni mmmmmmm...finofinofino... I svi se razumimo.

In vino..... veritas

                         Grožđe je pobrano, izmuljano, ubačeno u badanj. Pratili smo prognozu i do zadnje sekunde zadnjeg dana koristili opciju sunce. Svaki sunčani dan donosi jedan grad  više sladora u grozdovima. Onda smo se i počastili. Jedna jača marenda je zaminila ručak. E, onda smo vrata podruma zaključali iznutra i zamućkali kemiju. U nekom lanjskom postu san pisala o podrumarskin tajnama. Umijeće je ispitat tuđe, a ne otkrit svoje. Ode se kaže: grozd grozdića, vriča cukra i dobiješ ‘tolitar vina. I onda se obilazi oko badnja, tučkon zbija drop, sluša diše li, šumi li, šta će reć: vrije li. Triba li ga pokrit ili ne. Ne bi da je malo dite. Ove godine ga je više nego lani. Ma uvik je dobro reč da je ove godine bolje nego lani. Ionako kvaliteta ne ovisi samo o količini.