Križni put u Katunima

              U zadnje vrime neman baš previše vrimena za blog I teško mi je pisati članke neposredno iza događaja. Ova  tema kasni bar tri tjedna, ali ide taman užežin Velikog četvrtka I Velikog petka i svih tradicionalnih vjerskih običaje vezanih baš za ovo vrime do Uskrsa. Ove godine, na drugu korizmenu nedilju uputili smo se na Križni put u Katune, malo slikovito misto u Omiškoj Zagori, u srednjevjekovnoj župi Radobilje, a u današnje vrime u župi Uznesenja Blažene Djevice Marije Katuni-Kreševo. Opis je trivijalan, ali to su najbolji izrazi koji bi dočarali doživljaj Katuna smještenog između Bijakove I Mosora. Križni put  predvodio je katunsko-kreševski župnik don Mijo Grozdanić. Križni put je krenuo od nove crkve Posrednice Svih Milosti. Dug je otprilike jedan kilometar, prati obrise Hrvatske, a svaka postaja predstavlja jedan grad. Tako da je prva postaja Dubrovnik, a zadnja Vukovar. Svaku od četrnaest kapelica donirala je po jedna obitelj. Golgota je na brdu Gradini na kojemu je tridesetmetarski križ. Ove godine Križnom putu su se pridružili I čuvari Kristova groba koji su nosili križ i po jedan je stražario kraj svakog stajališta. Nova crkva Posrednice Svih Milost ima  neke posebnosti. U oltarnom prostoru crkve je mozaik akademskog slikara Josipa Botterija Dinija. Na zvoniku pored crkve je najveća krunica u Hrvatskoj. Napravljena je od drvenih balota iz cijele župe, a zaslugom bivšeg župnika Većeslava Šupuka. Imala san priliku upoznati ga kratko nakon šta se oprostija od svojih župljana. Pravi čovik iz naroda I za narod, svim srcem se vezan uz ljude I misto. Katuni imaju bogatu povijest I baštinu. Al’ o tome jedan drugi put.

Vitrenik izvanka i iznutra

         Vitrenik je brdo iznad Ciste Velike, nadmorske visine  660 m. Moja priča o Vitreniku započela je u nedilju potragom za nekim komadićem mesa za ražnjiće. Barem minijaturne. Sam put do Vitrenika počinje u Donjim Burazinima širokom stazom blago uzbrdo. Neko vrime smo se držali staze i puta (kao Ježurko Ježić), a do vrha smo stigli probijajući se kroz gustu grabovinu. To i nije bija neki problem. Dodatan napor samo jača duh i rađa upornost da se dođe do cilja. Valjda je to taj adrenalin. Sve Vitrenik ima: svoj huk i svoju tišinu, sunčane i sjenovite predjele, cviče i paprati, razbacane kamene gromade, okomite litice i terace s kojih čovik doživi blistavu panoramu Ciste Velike, Ciste Prove, pa i dalje do Bijakove i Mosora. 
          Najvrijednije od Vitrenika krije se u njegovoj utrobi, To je špilja Ikovača. Na samom vrhu Vitrenika je otvor na plafonu veće dvorane špilje, visine desetak metara. Ulaz  je nešto niže, skromnih je dimenzija  i triba se prignit za proć kroz njega. Unutra se ukaže zbilja impresivan i raskošan prostor koji se sastoji od dvije dvorane, jedna na višoj, i ona veća na nižoj razini. Uokolo su bogati ukrasi, neki već formirani, a neke voda tek oblikuje kapajući s plafona. Provjerene činjenice o špilji Ikovači jesu da su u njoj pronađeni artefakti iz brončanog i željeznog doba. Pećina ima status arheološkog lokaliteta i nalazi se na popisu zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske. Mještani govore da su se dijelovi špilje urušili nakon posljednjeg potresa. Raspored prostorija u više razina, nagla spuštanje terena prema neistraženim prolazima, hodnicima i bazenima, kretanje među kamenim ukrasima po mokrom i klizavom tlu zahtjevalo je mnogo opreza i moćnu rasvjetu koju nismo imali. Skupili smo u ruksake sve što smo sa sobom donijeli ostavljajući duhove Dalmata da lebde iznad vlastitih kostiju i čuvaju tajne ove još uvijek do kraja neistražene špilje.

Lijevo pogled na veliku dvoranu.