Ovogodišnji svitnjaci u Čelana

          Paljenje svitnjaka uoči sv. Ivana i dalje se održava u Cisti Velikoj, ne samo kao izdvojena pojava u tradicijskom smislu, nego je još uvijek ustaljeni godišnji događaj. Svitnjak ima više značenja, kako religijskih, tako i mitoloških i magijskih. Običaj se održava još od pretkršćanskih vremena kada se 24. lipnja slavio kao najduži dan u godini i označavao početak poljoprivrednih radova. Prelaskom s julijanskog na gregorijanski kalendar, ljetni suncostaj pada na 21. lipnja, a svitnjak je ostao vezan uz obilježavanje rođenja sv. Ivana Krstitelja. Proša svitnjak, proša sv. Ivan, čestitali smo imendan svima u selu, a i šire. Čelanovi svitnjaci su zabilježeni na par sličica, ali nisam imala vrimena staviti ih ranije. Krešići su grijali kosti da ne bole bar do sljedećeg svitnjaka, a Berići su, prema rojenju djelića razbacane žere, procjenjivali koliko će ko imati dice. Zasad stoje neloše.

Krešića svitnjak u Čelanima

               Nažalost samo sam uspila uslikat naš svitnjak, a i onaj iz Burazina jer je bio dobro i dugo vidljiv. Svaka familija ih pali za sebe, ali zbog konfiguracije terena nije ih moguće vidjeti sve istovremeno. Najviše im se vesele dica, iako se i stariji osjećaju bolje uz toplinu i moćni sjaj vatre. Svitnjaci se pale 23. lipnja, uoči blagdana rođenja sv. Ivana Krstitelja. Sam čin paljenja vatre na taj dan ima razna značenja i tumačenja kako kod nas, tako i u cijeloj Europi. Vezuje se uz astronomske pojave, poljoprivredne radove, vjerske i mitološke događaje, vjerovanja i proročanstva. Više o svitnjacima ili krijesovima možete pročitati ovdje.

Krešića svitnjak u Čelanima

Svitnjak iz Burazina

Moba u Čelana

                     Nekako mi se čini da sve manje iman vrimena za blogetanje ili s ovon kišon možda tonem u depru. Postovi su mi postali komorni i s jednim ili nijednim likom. Nekako san više introvertna: bavin se stvarima koje su mi na domak ruke, daljina me ne vuče. A bi'će da su to psihofizičke promjene uobičajene za ovo vrime u godini!?. Eto, prije dva dana je bija Dan planeta Zemlja i top tajming za post o tome kako su Čelanima puna usta zemlje. Doslovno. Kumpire smo napokon utirali u zemlju. Mi odosmo svak u svom pravcu, a oni neka se razgovaraju i prepiru jesu li bolji bili ili crveni.Već sam prije pisala o tome kako Čelani pomažu jedni drugima kod poljskih poslova, u ovom slučaju sadnje i vađenja kumpira, a u jesen u berbi grožđa. Tako je lakše, brže i zabavnije. Ovdje ima čeljadi iz četiri kuće. Ovakvo udruživanje radi poslova koje triba obaviti od puta (u jednom dahu) zove se moba i dio je tradicije seoskog života. Svima na mobi sam obećala da ću ih tagirati, a, eto, ni to mi se ne da. Godina rođenja bi bilo ipak prikoviše.

Urbana ili "urbana" top lista

          Ili kako čeljade s asfalta krabi mast. Prvi put. Zapravo drugi. Kao podsjetnik na prvi put osta je pečat na dnu teče koja, eto, i danas još dobro služi bez obzira šta joj se dogodilo. Ovaj put san na vrime pozvala pomoć. Ovaj posal nije baš za kilavce i radi se uz aktivna sva osjetila. Dakle miris, okus, sluh, vid i desnica ili ljevica u dobroj kondiciji. Moja susida stručnjakinja za ovaj posal dala mi je nekoliko preciznih uputa koje zlata vride i ne mogu pročitati ni na jednom webu: Uliti u teču vode, mišati energično duuuugo, dugo, da se ni jedan komad ne takne dna, kuvati na laganoj vatri dok se mast ne zapini, čvarci ne procvrče i pokafene, a mast prestane mirisati po gudinu. Zanemari drugu smjernicu na dvi-tri sekunde i sve će otić kvragu.

                Apropos naslova posta, ne znam ko je smislija ime emisije, ali njušim nečije komplekse. Je l’ bi me tribala ova Urbana top lista prosvitlit? I po čemu urbana? Jer ja san navrnuti ruralni element. Unatoč tome u komunikaciji primjenjujem bon-ton, vladam 
priborom za jelo, govorin dva strana jezika izvan regije, kemijska mi je u ruci koliko i motika... Prihvaćam različitosti, ali ne i kad mi neko maglom pamet soli. Ili je to tek nečiji pokušaj da se oslobodi provincije u sebi? Dalo bi se o ovome još svašta napisati. Kod nas Hrvata, izgleda, samo podjela stalna jest! A sad iđen žvaknit koju žmaru. My favourite!   ♥♥♥♥

Sveti Nikola, pozzz...!

               Istina je da je sveti Nikola najdraži dici, ali virujen da se i odrasli rado sićaju Nikole iz svog ditinjstva i priželjkuju da se ponovi neka čarolija iz tog vrimena.  U tu grupu svakako pripadan i ja. Iako, s vrimenom moja lista želja bivala je sve kraća. Želje sve probranije, praktičnije. A bome i čizmice su bile one lanjske i prilanjske. Nikola i da je tija, nije ih moga ne pripoznat. Ono šta bi spustija u njih, velikodušno san primištala u one dičje. Onda je sv. Nikola skužija moju muku pa mi je olakša posal tako da je sam sve stavlja u dičje čizmice. Aj dobro. Nikad nije manjkalo radosti. Mater je najsritnija kad su dica sritna. S vrimenon dica ošla i odnila čizmice. Slijedom toga prošle noći samo je moja čizmica stala, kao slučajno nasrid hodnika. Nije moga promašit. Od nekad dugog popisa želja ostala je samo jedna ceduljica, zarolana, a na njoj broj računa u banci. Tako da mi Nikola nije mora teglit darove i vrludat po komšiluku. Pa... sveti Nikola... ako si bija od volje i sredstava, to bi mi bila  prava božićnica.

Sv. Nikola u Cisti Provo.

Čelanovi svitnjaci 2012.

Mladenov svitnjak, Krešići

               I ove godine Čelani su zasvitlili svitnjacima užežin sv. Ivana Krstitelja. Malo ko da nema Ivane i Ivane u familiji. Oko svitnjaka se obično okupi nekoliko familija. ili bar oni koji su trenutno u selu. Eeeee...a sad, čiji svitnjak je viši, veći, žešći? Uspoređuju se sa susjednim komšilucima Vučkima, Kegljima, Burazinima. Dokle god pogled seže. Je l' bolje gori grabovina, korenice od raščike ili sve to umiksano s lozinom? Eto prilike za polemiku. Sve je bilo dojmljivo: plamen je plamca visoko u nebo, iskre su plesale uokolo, dica su trčala oko vatre i skrikala od oduševljenjs. Samo je tehnika bila preslaba za ovaj večernji šušur. Valjalo je slike dodatno "obasjati".

Berićev svitnjak

Naš svitnjak

Berići iza svitnjaka

Stevin svitnjak, Keglji

Sretan Uskrs!

Uskrsnu granu su ukrasili učenici od prvog do četvrtog razreda područne škole u Cisti Provo.

Sirnice opet

                  Evo kako ja pravin sirnice: zamutin, zakuvan, prikuvan i ispečen. Otprilike od kilo brašna. Može i bez recepta... onako... na žlice i odoka. Ne mo'š falit. Ne šporkaje se puno suđa jer ja nisan od onih koji svaki sastojak mišaju u drugoj tečici. Peku se na 150 stupnjeva dok ne poškure. Za neke je možda prekasno za ovi Uskrs. Kod nas je blagoslov sutra ujutro u 9 uri pa je navrime. U svakom slučaju može poslužiti za neki sljedeći put. Sve se vidi na slikama, brzo uzađu i još se brže ispeku. Kad se izvade iz špahera proći vrhom noža samo ispod ruba sirnica jer se zalipe tamo di se jaje iscidilo na padelu. Najlipše su kad su još mlake. Sve slike su moje autorsko djelo, a ja nisan livaja, pa kako je ispalo - ispalo.

Blagdan Svih svetih i Dušni dan

             Ivan 8, 12: Ja sam svjetlo svijeta. Tko ide za mnom, ne hoda u tmini, nego će imati svjetlo života.” Sjećamo se svih pokojnih koji su na neki način obilježili naš život. Palimo lumine i sviće i grijemo nadu da će nas ta svjetlost dovesti do njih.

Sretan Uskrs!

Sirnice za 5

              Prvi put napraviti sirnicu, a onda i svake sljedeće godine bija je izazov i izraz poštovanja mojoj babi koja je cilog života u Uskrsno vrime pravila sirnice za sve svoje  potomke i unuke. Ne sičan se da je iko ikad pita za recept, a teško da bi ih ugodija ka i ona. Sve je bilo od oka, svega po teke i svega taman koliko triba. A miris sirnica je definitivno bilo ono što san volila da nas prati za Uskrs. Do prije par godina san, osin sirnica, pravila i garitule. To su pletenice s upletenim jajem na jednoj strani. S vrimenon su dica skužila da je garitula posebna samo po svom obliku, a po okusu je ista ka i sirnica. Sadržaj je posta važniji od forme, a garitulu smo pohranili  u memoriju. Isto je bilo i sa stavljanjen cukra na sirnicu. Kvadrele cukra bi se tukle baton dok se ne bi razbile u manje komadiće. Sirnica se mazala jajon i posipala tin komadićima cukra prije nego se stavi peć. Ko je bija brži poskida bi i počuča cukar sa vrha ispečene sirnice, a ostali bi se osjećali zakinuti i privareni. Pa da bi nekako izjednačila šanse i izbalansirala okus sirnice sa svih strana, sada je posipan običnim sitnin cukrom. Sutra ujutro je blagoslov. Danas je post i većina nas će dočekati ponoć s očima na sirnicama. Ove su sa koricon komiških limuna.

***

Svim posjetiteljima i čitateljima bloga želim sretnu i berićetnu Novu godinu 2011.

Badnjica 2010.

Čestit Božić  

        

         Lani sam pisala o običaju paljenja baklji po okolnim brdima u Cisti Velikoj pa, ako nekoga zanima, može naučiti nešto novo ili ponoviti staro gradivo iz arhive mog prvog bloga post Badnjica u Čelanima.  

          Postupak je, zapravo, isti u svim komšilucima Ciste Velike. Ukratko. u pripremi bakljade se nafta, piljevina i lug zburljaju i dobro izmišaju i od toga se umise kugle koje se redaju uskraj puta i zapale. I tako kroz cilo selo sve do ceste. U istu smjesu se umoče i baklje. Na koncu je bija veliki vatromet. Na nebu šarene zvizde, a na cesti plave rotirke policije i vatrogasaca. Opreza radi. Ma mogli su i ostat doma. Počela je padat jaka kiša, svit se razbiža, i nije se više imalo šta slikavat. Malo smo i razočarani obratom meteorološke situacije. Nadamo se da će dogodine biti bolje. Svima želim Čestit Božić.

Njezino Veličanstvo Krušna Peć

                    Jedna stara krušna peć se nalazi  među zidovima ove kuće u komšiluku Pleići u Cisti Velikoj. Napravljena je dvadesetih godina prošlog stoljeća. Uz uobičajeni komin u kužini gradile su se i krušne peći za pečenje kruhova somuna. Krušne peći imale su imućnije obitelji. U šali se znalo govorit da samo gospoda jide takav kruv. Kruv se nije peka svaki dan u krušnoj peći, nego onda ako je mora doteći za nekoliko narednih dana. Misija se isključivo od domaće šenice i domaćeg kvasa. 

U peći se ložila vatra do željene topline, žera se razmicala na stranu i lopaticon se ubaciva kruv. Peć je bila na normalnoj visini za rukovanje, ali se kuća vrimenom urušavala, a razina šuta se popela do krušne peći. Takvih krušnih peći ima na više mista u Cisti Velikoj. Uz malo truda mogle bi se opet stavit u funkciju i prezentirat kao vrijedna baština. 

In vino..... veritas

                         Grožđe je pobrano, izmuljano, ubačeno u badanj. Pratili smo prognozu i do zadnje sekunde zadnjeg dana koristili opciju sunce. Svaki sunčani dan donosi jedan grad  više sladora u grozdovima. Onda smo se i počastili. Jedna jača marenda je zaminila ručak. E, onda smo vrata podruma zaključali iznutra i zamućkali kemiju. U nekom lanjskom postu san pisala o podrumarskin tajnama. Umijeće je ispitat tuđe, a ne otkrit svoje. Ode se kaže: grozd grozdića, vriča cukra i dobiješ ‘tolitar vina. I onda se obilazi oko badnja, tučkon zbija drop, sluša diše li, šumi li, šta će reć: vrije li. Triba li ga pokrit ili ne. Ne bi da je malo dite. Ove godine ga je više nego lani. Ma uvik je dobro reč da je ove godine bolje nego lani. Ionako kvaliteta ne ovisi samo o količini.