Vinko Burazin: Putem Svetog Jakova Izložba fotografija

"Čudno je kako nam malo treba da budemo sretni i još je čudnije kao nam baš to malo nedostaje."

            U ovom postu će biti nešto o izložbi i nešto više o Vinkovim iskustvima s Puta. Cijelu priču Vinko je dokumentirao s osamdesetak fotografija koje su i estetski užitak za oko. Prvi dodir s izložbom je svojevrsni plavo-žuti putokaz na tlu koji je u stvarnosti prvi marker na početku Puta, a u ovom slučaju upućuje na kronologiju putovanja. Svaku sliku prati neka izreka koja je namjerno tiskana malim fontom da ne pojede sadržaj fotografije. Mene je zanimalo i ono što se ne vidi na fotografijama, a podrazumijeva Vinkove osobne doživljaje i iskustva s hodočašća. Putovanje, kao uostalom svako putovanje, započinje dobrim željama: Bueno camino! Sretan put! Pričao je Vinko o lipoti malih mista od nekoliko kuća slikovite arhitekture i s isto toliko susretljivih i ljubaznih stanovnika. Prenoćišta su organizirana po tim manjim mjestim i, ako su popunjena, treba nastaviti hodati do sljedećeg u kojem ima mjesta. Skretanje s puta je moguće ako netko želi posjetiti i razgledati grad ili naselje koje nije na hodočasnićkoj ruti. U tom slučaju se može koristiti prijevozno sredstvo za odlazak i povratak na rutu. Već sam prije pisala da je ovo pojedinačno hodočašće. Ipak, ljudi se susreću, dio puta prolaze zajedno, rastaju se prema prilikama koliku je tko sebi odredio rutu za taj dan, izboru prenoćišta ili zadržavanje u  mjestima, i opet se negdi sretnu...

           Pitala sam Vinka s kojim nakanama ljudi idu na takvo hodočašće. I saznala da ima ugl. tri kategorije  hodočasnika. Na kamenje ispisuju svoje grijehe, potrebe i molitve i nose ih na brdo.  Neki imaju  problem vezan uz familiju ili zdravlje. Neki se nalaze na životnoj prekretnici i hodajući putem do konačnog cilja nađu svoj osobni put. Neki idu, a da ni sami ne znaju zašto, a kad dođu do cilja, nađu odgovore na pitanja koja im nisu ni padala na pamet. Putem pune dušu, nalaze svoj mir,  odbacuju ono nebitno i ono što kratkotrajno daje neko zadovoljstvo. Još mi je pričao Vinko da pravo blago jesu iskustva koja stječeš putem. Nema nekih adrenalinskih atrakcija. Samo mir i ritam koraka, naročito ako je kojon srićon ruta daleko od ceste i bučnih tegljača. Naizgled svaki dan je isti, ista dosadna rutina. Ali, kad pogledaš unazad, onda vidiš promjene koje hrane naše iskustvo. Neke spoznaje su toliko  duboke da se mogu podijeliti samo s onima koji su također prošli ovaj Put. Za Vinka je put od 850 km trajao misec dana. I završio ovom izložbom u Cisti.