Ovaj post ću
početi dilemom treba li pisati samo lipe postove i stavljati samo dražesne fotografije. A priča kreće od jednog vrapčića
koji je propao kroz grane jelke u vrtu. Još je bija živ, ali u bezizlaznoj
situaciji. Bilo je očito da ne mogu niti vratit tiča u krošnju, niti napraviti
nešto na tlu. Najprije san pomislila da će mi vrapčić krepat prid očima, a ovaj
post će biti surov i nedopadljiv, a možda i gadljiv. Ali, to je tako: i smrt je
dio života. Flashback! Prije desetak godina lastavica je svila gnijezdo u
dimnoj kužini u susjedstvu. Unatoč graditeljskom umijeću, ali bez oslonca,
gnijezdo se srušilo, a ptići se rasuli ko zrna kukuruza. Odlučili smo se
umišati u prirodan tijek stvari. U kutiju od margarina stavili smo rukav
vunenog džempera i pažljivo i u rukavicama, da ih ne kontaminiramo
ljudskim mirisom, stavili lastaviće u kutiju i obisili kutiju na približno isto misto. Majka ih je nastavila
hraniti, lastavići su narasli i krajem lita otišli svojim putem. Isto smo
napravili i s ovim golćinom. Angažirali dio familije, tramakavali skale oko
jelke za što bolji položaj, improvizirali... Vjerovatno nikad nećemo saznati
jesmo li ovom 'tiću dali još jednu šansu
ili samo odgodili neizbježno.
Nema komentara:
Objavi komentar