Neću sada pisati o početcima odlazaka Imoćana u pećalbu jer o tome na internetu već postoje brojni lipi i poučni članci i statistički podatci. Uglavnom, jedni su bižali od političkih progona, drugi od siromaštva. Odlazili su tamo digod se ukaziva bilo kakav posa. Radili su na plantažama i gradilištima, u rudnicima i tvornicama, kao trgovci torbari i galantari. U rukama su imali sve zanate. Bilo ih je na svim točkama Europe, Australije, Novog Zelanda i obje Amerike. U stranu zemlju su dolazili a da ni slova nisu znali izustit na njihovom jeziku, ali vrlo samouvjereni. Naš emigrant nosija je osnovno u kuveriću, nešto robe da se može obuć i prisvuć. Kasnije, kad bi naša sigurniji smještaj, iz kuće je donosija drage stvari koje su ga vezivale za rodni kraj i ognjište. Volili su se sredit za slikavanje, pogotovo ako su fotografije odmah putovale kući i donosile nadu i optimizam. E, sad... Kako korespondira prošlost i sadašnjost? Nekad su ljudi išli vanka da bi školovali dicu. Danas školujemo dicu da bi išli vanka i pomogli roditeljima. U ruksacima oni nose diplome, popis referenci i dobro razrađen životopis, tabletić i mobitel. I potvrdu o intenzivnom tečaju stranog jezika. Pa di im padne sidro...
Jure Mandarić i Gojko Čelan negdi u Njemačkoj
Nema komentara:
Objavi komentar