I Cišćani su dostojno obilježili dan pada Vukovara vatrenim napisom imena grada na brdu iznad Ciste, te paljenjem lampiona uzduž prometnice. Topla večer je doprinjela tome da se okupilo puno više svita nego inače, više generacija iste obitelji, svi ujedinjeni sjećanjem na taj pretužan dan. I dobro je da oni najmlađi znaju o čemu se radi i da se priča ponavlja svake godine isponova. Da se nikad ne zaboravi ni Vukovar ni Škabrnja. Dok je Vukovaru čupana utroba i događala se klanja u Škabrnji Evropa je šutila, a njezini emisari pred krvnicima spuštali pogled usljed neodlučnosti, nemoći i sramote inzistirajući na nekom pacifizmu. Kao da se ratni požar može ugasiti mlakom kamilicom. Pred krvnicima su gubili glas, a ni šapat se nije čuo. Vraćam se malo unazad i iz vremena prvih balvana pamtim muzičare koji su slobodno prolazii između njih, a svojim aktivnostima nakon toga se jasno svrstali na suprotnu stranu. Danas slatkim riječima premazuju svoje priče iz ratnih vremena i zamagljuju prave ciljeve i svrhu svojih tadašnjih nastupa, spretno se nabacujući riječima: obitelj i humanitarnost. Danas u Hrvatskoj imaju svoje idolopoklonike, održavaju koncerte na koje hrvatska mladost srlja. Ipak na youtubu postoje snimke njihovih nastupa na bojišnicama i ne može se reći da se nije dogodilo. Ne bih mogla biti u istoj prostoriji s onima koji su pjevali (sa) četnicima. Moj zaborav je selektivan. Dan sjećanja na Vukovar i Škabrnju je prigodno obilježen i u našoj školi.
