Stećci za UNESCO

   Projekt zajedničke nominacije stećaka kao zajedničke baštine BiH, Crne Gore, Hrvatske i Srbije za upis na listu svjetske baštine UNESCO-a navedene države pokrenule su u studenom 2009. godine. Procedura koja prethodi nominaciji za UNESCO ima tri faze. Prva faza bila je sakupljanje i kompletiranje opsežne dokumentacije koja  je, zatim, upućena Centru za svjetsko nasljeđe u Parizu. Druga faza je evaluacija dokumenata koja će potrajati sljedećih godinu dana. Treća faza je donošenje konačne odluke koja se očekuje 2016. godine. Među nominiranih 30 nekropola dvije su iz Hrvatske, i to Velika i Mala gomila na Crljivici u Cisti Velikoj i lokalitet Dubravka, Sv. Barbara u Konavlima. Svaki spomenik koji se nominira za ulazak na UNESCO-ov popis svjetske baštine mora zadovoljavati barem jedan od deset kriterija da bi ušao u izbor. Neki od kriterija za nominaciju nekropola u Hrvatskoj bili su ukrasi, natpisi i očuvanost. Ovdje je i prekrasan informativni video o svim predloženim lokalitetima. Sve što je u videu rečeno o stećcima može se primijeniti i na Crljivicu: osobine stećaka, tipovi stećaka, namjena, datiranje, način ukrašavanja, ornamentika, simbolika, tematika motiva itd. Iako se spominje tek pri kraju videa u kontekstu nominacija, nekropola Crljivica ima istu važnost kao i ostali lokaliteti u prijedlogu za uvrštavanje na UNESCO-ov popis zaštićene svjetske kulturne baštine. (Preporučam gledati na youtubu u većem formatu).

*Kriteriji za upis na listu svjetske baštine

Geneza jedne borše ili Oči su ti ocean

           Ispalo je da free form i nije tehnički baš jednostavan i lagan način. Svaki sljedeći korak je kao let u visine ili poniranje u dubine. Šarene oblike koji su htjeli biti vulkanski otočići, školjke i spužići, morsko cviće, Lucijine oči,  kućice ježinaca i još kojekakve krhotine mekih rubova trebalo je sabrati, pridružiti, sljubiti ih nekako u kompaktnu površinu. Za ovo su postojale dvi opcije. Prva je bila da sašijem postavu i na postavu našivam komade. OK, postavu je lako sašit, ali to mi je izgledalo kao prilično jeftino rješenje za nešto u što san uložila dosta truda i vrimena. Druga opcija je bila da se oblici apliciraju na pletenu vunenu podlogu. Je, malo morgen. Ko bi opet kukiča defakto novu boršu, a i sve skupa bi bilo prilično debelo i nikad osušit. Tako je i to otpalo. Ono što san nakon toga odlučila napraviti bija je novi izazov. Skrojila sam papir željene dužine i širine, rasporedila oblike i povezala crvenim koncom da bude uočljivije i da ne vrludaju. U sljedećoj fazi sam popunjavala praznine i ponovo sastavljala ispletene punte. Nakon toga trebalo je izravnati rubove. U konačnici mislila sam filcati pletivo pa da izgleda kao tapiserija, ali s ovim plavim i pomalo istrošenim bukleom dobija se skoro isti efekt. Eto tako! Dok je vanka plus 40, ja san do nosa u vuni.