Tek toliko vrimena iman...

          ... ili Kratka kronika iz Čelana. Dani produžili, kiše se odužile. Noću nan se zvizde rugaju, a ujutro kiša opet pere. Đavlu kiša, đavlu jugo, prašina šta se vuće za metlon, hiperaktivni pauci, kupus pun gusina, izideni i pokakani listovi, sva gamad koju ova zima nezima nije utirala u zemlju i dokrajčila. U lozama voda i gnjecava zemlja. Di se mora, mora se. Nikoga na vidiku, ali uglavnom tu su negdi. Odnekud se čuje klapanje škara i brečanje pile. Neko siče lozu, neko brsti i pali draču. Neman kad šetati i tražiti di ću koga uslikati. Prebukirani smo u ove ritke dane kad sunce grane. Tek koji klik na potopljenoj Crljivici, procvitali bajami u selu, jutarnji mraz. I jedna Miss veljače sa gornje razine Čelana koja se dooobrrroo izvaljala u mom cviću. Molim poštenog vlasnika da mi nadoknadi štetu. :-))

 

 

 

 

Prošlost pod snijegom

                  Crljivicu i Crkvine sam do sada uslikala sa svih strana i u svakakvim uvjetima, samotne ili napučene, ugl. onda kad se i imalo šta vidit. Evo kako izgleda kad su ta mista sakrivena pod snigom i kad se malo toga vidi. A ono što se vidi sliči na crne rupe, izokrenute muffine i eklere. Snijeg uvijek stvori nekakvu čaroliju.