Pletenje pomoću kalema

            Generaciie iz pedesetih se vjerovatno sjećaju da su se u djetinjstvu upravo na ovaj način upoznavali s prvim pokušajima pletenja. Oko rupe su bila zabijena četiri čavlića oko kojih se omotavala vuna i preko čavlića prebacivala jednom iglom ili šilom. Na dnu rupe je izlazilo cjevasto pletivo koje se moglo omatati i formirati razne oblike. Natjecali smo se tko će isplesti brže, duže i šarenije. Pripremajući praktični rad za radionicu kukičanja i pletenja, na internetu sam našla mnoštvo članaka i postova po kojima se vidi da se ova igra prošlih generacija diže iz pepela i obnavlja otkrivajući svoj zabavni i praktični karakter. Moderni dizajneri umjesto vune koriste žicu i kreiraju nakit. Početak ovog načina pletenja (spool knitting) povijesničari smještaju između 13. i 15. stoljeća. U početku ovim načinom su se plele konjske uzde. Kalem ili drveni rokel za konac je odavno kod Hrvata ispao iz upotrebe i završio na deponiju kolektivnog sjećanja. Izgurala ga je plastika, kao i većinu predmeta od prirodnih materijala. Umjesto drvenog kalema danas mi je poslužio dio bambusovog štapa. Vidjet ćemo s koliko spretnosti će prstići savladati ovu vještinu.

Što ostade nakon krupe?!

           Evo kako izgleda loza izrešetana krupom od prije uru vrimena u kombinaciji s jakom kišom. A, bome, sama krupa tukla je dvadesetak minuta. U ponediljak zna se: makinu na kosti i bakar. Bezuvjetno. Na jednoj slici su rupe nastale kad san upala u blato do čičaka. Mačku je ubila radoznalost, a meni su nasriću stradale samo postole. Dok pišem post opet je počelo padati. Nekako slutim koja će sutra biti glavna tema.

Alke, kvake, kopče...

        Ili: kako san napokon završila boršu. Ako me pamćenje služi ovo je već treći ili četvrti post o ovoj borši. Razlog zbog kojega se sve skupa oteglo leži u naslovu....Paralelno kukičanjem tekla je i nabava dodatne opreme: alke, kvake, kopče, patent...  Patent sam našla najbrže i najlakše. Željezni dodatci su bili već malo teži problem i tražila san ih od Grizelja do Bauhausa i trgovina za kućne ljubimce. Usudila san se tražiti određeni oblik, veličinu i boju. I baš svugdi san morala uzeti alternativu. O metalnoj galanteriji tipa kopče ili fjube nema smisla niti razmišljati. Dotakla me rijetka srića kad san pronašla alke u dućanu od koltrina. Čak sam mogla birati između nekoliko veličina i boja.  Ručka je ipak vunena radi pranja. Imam komad kvalitetnog skaja i moran najprije ispitati kako se ponaša u šivanju i pranju pa možda njime zamijenim vunenu ručku.  O tome neće biti post.

Gačansko pješačko hodočašće u Međugorje

               Grupa hodočasnika iz Otočca i Brinja predvođena organizatorom Ivanom Brajkovićem, umirovljenim brigadirom hrvatske vojske, krenula je na hodočašće Majci Božjoj u Međugorje. Za tako dugi put svakako da su bile potrebne duhovne pripreme, ali i kondicijske i organizacijske. Gospodin Brajković je preuzeo zadatak da na cijelom putu organizira logističku potporu i ugovori postaje za prenoćište svakih cirka 30-35 km, koliko otprilike prelaze u jednom danu. Stupio je u vezu sa svojim prijateljima i u dogovoru s njima su odlučili da se prihvat hodočasnika unaprijed organizira u Cisti, kao sedmoj postaji na hodočašću. U utorak je za hodočasnike  organiziran prihvat, noćenje u privatnim kućama na dvije lokacije i jelo. U međuvremenu su obišli Crkvine. Domačini su se maksimalno potrudili da se hodočasnici osjećaju ugodno i dobiju sve što im je potrebno. U lokalu “Romantika” dobili su prvu okrijepu, a nakon što su se smjestili, u “Romantici” im je priređena obilata večera. Pridružio im se i kustos MHAS-a Ljubo Gudelj koji je svojom svirkom i pismom dodatno digao raspoloženje. Gosti su izrazili zahvalu i oduševljenje Cistom, susretljivošću ljudi i bogatom poviješću. Razmijenili su se i suveniri. Hodočasnici su svoju misiju nastavili sutradan nakon doručka, i uz kratki obilazak Crljivice. Od prvog koraka do Crljivice propješačili su 260 km.

Više o Prvom Gačanskom pješačkom hodočašću u Međugorje.

Uljepšana stvarnost ili hiperrealizam

              Aaajme, mislila san da mi nikad neće doći volja završit ovu boršu, ali, eto, sve u svoje vrime. Radi se, radi... Iskustvo me uči da je dobro biti rezerviran prema fotografiji na internetu. Iznenađenja su moguća, a mogu biti i velika i neugodna. Svatko se trudi prikazati svoj rad u šta lipšen svitlu. Npr. borša na slici izgleda monumentalno i fenomenalno. A kad je dobiješ u ruku, i pogotovo nakon tretmana vodon i sapunom i sušenja, tek tada će se pletivo pokazati u pravom svjetlu. Nekada dobijemo ono što smo očekivali i budemo oduševljeni, a nekada bome razočarenje dovede do ruba očaja. Tada triba početi nešto novo ili jedno te istu stvar ponavljati toliko puta dok ne dobijemo ono što smo zamislili. Svako ima svoj način. Baš zato san uslikala boršu ovako nedovršenu. Kakav oblik sada ima, takav će najvjerovatnije zadržati i kada se sastavi dno i kad se montira prava ručka. Ova je samo improvizacija radi određivanja duljine.

 

Primanje sakramenta svete pričesti

              Danas je u našoj župi sv. Jakova upriličena podjela sakramenta svete pričesti. Ove godine primanju sakramenta je pristupilo ukupno šestero prvopričesnika: jedna djevojčica iz 2. razreda, dvoje trećašića i troje četvrtaša. Bili su prekrasni i dostojni ovog važnog događaja. Misu su držali naš župnik don Dane i don Šime Doljanin iz župe Neslanovac. Sve čestitke našoj časnoj sestri Vlasti koja je osmislila lip prigodni program i što je uspila prvopričesnike disciplinirati i s njima uvježbati pjesme i recitacije. Pohvala idu i za lipu svirku gitarista Igora i dobro uvježban crkveni zbor. Za ovakve prilike postoje službeni fotografi koji profesionalno i neometano odrade svoj dio posla. Ali ja san ipak uspila „iz rukava“ snimiti ulazak prvopričesnika u crkvu. Čestitke svim prvopričesnicima i njihovim roditeljima.