Cista Velika street view

Crljivica by Mateo Čelan

Cista Velika, Crkvine 360º by Mateo Čelan

ponedjeljak, 27. kolovoza 2012.

(Ni) iz neba, (ni) iz zemlje


             Silno smo priželjkivali kišu koja će ugasit ovi roštilj pod tabanima, ili buru koja će bar otpuhat žeru u jedan kantun. Sve šta se popije nije niti stizalo do želudca. Poput plime se dizalo i probijalo kroz čelo i kapke. Po ovakvoj žegi čak i poskoci silaze sa grana i skupljaju se u šahtama. Zato triba paziti di se nogom staje i di se prsti turaju. Kratak, trom i debeljuškast poskok nema di uteć. Napad je njegova obrana. Zato se bolje uzdat u vlastitu brzinu nego istraživati što mu je na umu. Kiše je palo niti za trepavicu smočit. Kratko zatim oblaci isparili, sunce zasjalo, a nebo pocrvenilo. Nebo, nebo! Sramiš li se,nebo, šta si nas ovako ostavilo nasuvo? Nakon sivog i vijugavog, evo nešto crno, bilo i smotano. Možda još jedan uzorak, i  onda triba odlučiti. Još tražim ono što će biti “baš to”.


 











srijeda, 22. kolovoza 2012.

Crljivica na fejsu. Zapravo!


 KULTURNA BAŠTINA ("nacionalna baština" ili samo "baština"), naslijeđe fizičkih artefakata i nematerijalnih atributa neke grupe ili društva koje čini ostavštinu prošlih generacija, te se brižno čuva u sadašnjosti kako bi bilo ostavljeno u naslijeđe za dobrobit budućim generacijama. Često se međutim događa da sljedeća generacija odbaci ono što je prethodna generacija smatrala kulturnom baštinom, pa ponovo oživljavanje baštine uslijedi tek nakon smjene još jedne generacije. (Iz Wikipedije)





ponedjeljak, 20. kolovoza 2012.

OUPSSS!!!!!!!!! Koji zafrk!


               Evo kako je ispala an envelope bag. Falabogu sve je na mistu: patent, postava, žepići na postavi, pikarini i kuke za zakačit ručku, šavovi slijede redove i rubove... Bilo je dana kad me nije 'tilo, a bilo je i onih kad mi je bija pun kufer svega. Pikarin za milimetar livo, puno naprid. Pola milimetra desno, puno nazad. Patent za deset centi duži nego šta triba pa lomi, guraj, uvrči...U dućanu u Imotskom asortiman je bija nedostatan za moje želje. Usprkos i unatoč svemu ovu san priču dovela do samog kraja. Mala je rekla da će sama stavit ručku i ja san pretpostavila da je to tanki lanac. Neka joj je sa srićon. Improvizirali smo s nekom ručkom tek da vidimo kako će stat. I onda ŠOK. Borša je jednostavno potonila na sredini i matirala ideju o borši pismu. Skužila san već da se borša lipo namisti za slikavanje i da je slika fake, ali ja san tila da isto izgleda i na slici i na ramenu.  Koji bed!!! Bedbedbedbed.... Za komentiranje ovako usranih situacija englezi imaju skroman izbor od 4 letter words, dok se imoćani  mogu dičiti širinom: jedna glava, sto jezika.  Iskra razočarenja je brzinom metka užgala put do one tegle majoneze u frižideru. Mrvica razbora i nekoliko dubokih uzdaha razbistrili su spoznaju da frižider nije vridan napora. To je bilo noćas oko dvi. Jutros već drugo raspoloženje i neka druga opcija. Zapravo, šta  više gledan boršu, pitam se di je problem.  Jedna dobro izvedena ručka, i problema nema.






četvrtak, 9. kolovoza 2012.

Rescue operation

         Ovaj post ću početi dilemom treba li pisati samo lipe postove i stavljati samo dražesne  fotografije. A priča kreće od jednog vrapčića koji je propao kroz grane jelke u vrtu. Još je bija živ, ali u bezizlaznoj situaciji. Bilo je očito da ne mogu niti vratit tiča u krošnju, niti napraviti nešto na tlu. Najprije san pomislila da će mi vrapčić krepat prid očima, a ovaj post će biti surov i nedopadljiv, a možda i gadljiv. Ali, to je tako: i smrt je dio života. Flashback! Prije desetak godina lastavica je svila gnijezdo u dimnoj kužini u susjedstvu. Unatoč graditeljskom umijeću, ali bez oslonca, gnijezdo se srušilo, a ptići se rasuli ko zrna kukuruza. Odlučili smo se umišati u prirodan tijek stvari. U kutiju od margarina stavili smo rukav vunenog džempera i pažljivo i u rukavicama, da ih ne kontaminiramo ljudskim  mirisom, stavili lastaviće u kutiju i obisili kutiju na približno isto misto. Majka ih je nastavila hraniti, lastavići su narasli i krajem lita otišli svojim putem. Isto smo napravili i s ovim golćinom. Angažirali dio familije, tramakavali skale oko jelke za što bolji položaj, improvizirali... Vjerovatno nikad nećemo saznati jesmo li ovom 'tiću dali još jednu šansu  ili samo odgodili neizbježno.