Kako se Valentin (s)našao u Pokladnom utorku

            Škola u Cisti Provo na Pokladni utorak. Baš nekako u dane oko Valentinovog na ovim prostorima je vladala nezapamćena mećava. Put do škole je bija neprohodan i svi smo ostali u kući. Da ne bi propa sav dičji trud uložen u proslavu Dana zaljubljenih, danas je prikazana kompilacija Valentinova i Pokladnog utorka, tj.  priredba zamišljena za Valentinovo odigrana je pod kostimima. Bilo je tu korteđavanja, ljubavnih stihova i uzdaha, suđenih i nesuđenih sastanaka, ljubavnih jada i serenada, papirnatog cvića i propitivanja sudbine tipa voli – ne voli... Na kraju predstave birali su se i najbolji kostimi. Knjigu za nagradu dobili su jedna bebica, jedan dida, jedna crna maca, jedan Indijanac i Steve Urkel. Čestitke svima na duhovitosti i zalaganju.

Dodjela nagrada za originalne kostime.

Smetovi, sante, glečeri... Kratka šetnja po Krajini

            Još malo polarnog ugođaja prije nego što sloj zemlje i prašine prekrije bjelinu i krajolik pomalo postane fujkast, i nestanu glatke i reflektirajuće površine. Upravo sipi novi snig, gusto i jednolično i u tišini. Nema ni daška vitra. A mene vuće neko drugo misto dalje od kompjutera. Mogla bi i ja sutra napunit vriču.

Dođoh, odgrnuh, kidnuh

 Izlaz Čelanove ulice na glavnu cestu. Hvala cestarima.

                Nakon gotovo svakodnevnih snježnih postova ispada da san cilo vrime trčkarala s aparatom uokolo, izlagala se maltretiranju bure i sniga i borila se za tlo pod nogama. E nije baš tako. I nešto drugo san radila, stvarala, petljala, dotjerivala, ižinjavala... Bit će u jednom postu. A nakon tajmauta vanka opet huči, dere, nosi, zasipa... To be continued.

Sniga do vrata

                 Puno identičnih, a opet toliko različitih situacija bilo je ovih dana u Imotskoj krajini. Od svakog slučaja bi se mogla ispričati jedna priča. Neka su se rasplele prije, neke kasnije. Ovisilo je o tehnici, ljudima, i o akciji i reakciji same prirode. Na primjer, cesta za Aržano je povremeno bila otvorena i to kad bi ralica išla uzbrdo. Kad se ralica vraćala u Cistu Provo, cesta bi se opet zatvarala jer su snažni zapusi snijegom začas opet zatrpali kolnik. Cesta prema Imotskom je prohodna i sretno će stići onaj ko baš mora ići. Međutim, u Imotskom se u sveopćem prometnom metežu nema gdje parkirati. Nestalo brašna, nestalo germe, soli... U Domu zdravlja na Lovreću doktor Peran je radio  u svojoj smjeni, kao i sestre. Apoteka na Lovreću je radila u uobičajeno radno vrijeme do dvi ure. Postoje i pojedinačne priče trpkog okusa koje još traže rješenje. Mladenu Buloviću u Cisti Provo snijega je bilo doslovno priko glave. Škole nema do ponediljka pa sam pojačala aktivnosti na nekim drugim poslovima u kući. Nakon snježnih radosti proteklih dana i najave novih baš me zanima ko će se usudit zapivat: kad će taj peeeeetaaaaaaakkk...!!!

Aron u elementu kao svom

Jedan post koji će se svidjeti Lei.

Ledeno doba 2012.

             E a danas je bilo šteta ne iskoristiti sunčan dan. Naravno, nakon šta smo otkopali auto. Neke fotografije nisam ja  napravila, ali sve su za obiteljski album. Na fotografijama su neka mjesta koja su se često spominjala u vijestima ovih dana i tako postala poznata i slavna. Na ovom području imali smo sriću šta nismo ostali bez struje. Dućani su se otvarali kako je ko stiga na posal i kako se moglo probit do ulaza. Sa cestovnom komunikacijom smo imali  problema koliko i drugi. Dobro je to što selo nije daleko od glavne ceste. Ralice su radile non stop i za to im svaka čast. Tamo di nisu stigle ralice radile su ruke i lopate. Stariji stanovnici Imotske krajine pamte da su ovako niske temperature i ovolika količina snijega bili davne pedesetišeste. Za mlađe su ovi smetovi bili još neviđena atrakcija, ali ih je i iznenadila ovakva silovitost prirode.

 Cista Velika

Čelani

Cista Provo

Aaaa... nu!!!

Sutra ugurat slamu u plastičnu vriču, sist na vriču i nizbrdo. Bit će lakše tako nego na sva četiri.

Kažu bit će ga još

               Evo još slija ali snimljenih iz busije jer je nemoguće napraviti to vani. Ode je prava mećava i snigon trpa objektiv ma di  god bija tako da san slikavala usidrena iza ponistre ili šoferšajbe. Zato ni neman neki izbor  pogleda.  Unatoč gustom snigu, na stablima i grmovima nema ni jedne pahulje. Vitar sve odpuva. Meni ova pušanija ide na živce, ali je dobra za masline jer grane neće pucat zbog težine sniga.

Pozdrav iz bilih Čelana

            Već neko vrime zvone telefoni i zuje mobiteli, a iz njih prvo izlazi pitanje: pada li snig. Pa evo, pada. I puše. Nije baš ugodno stat na vjetrometini i lovit najbolji prizor. Hapejac valjda ne upija dovoljnu količinu svitla pod ovim uvjetima pa je dilema bila autocorrect or not. Pokušala san napisati “POZDRAV”, ali do zadnjih slova nije više bilo kapi krvi u prstima. Možda ćemo ovi put imat više sriće i duže guštat u sniježnim radostima. Doduše, kako’ko! To znaju oni koji se moraju autom popet uzbrdo!