Recimo da je za ovu pričicu priliči da se glavni junak zove Petar. Divio se Petar činjenici da je prirodi potrebno i stotinjak godina kapanja i taloženja, kapanja, i taloženja da napravi milimetar naslage na prekrasnim stalagmitima špilje Vranjače. A njegovo tijelo je za nekih pet, šest godina proizvelo postojanu kamenu formaciju, fortifikaciju od sitnih sivih kamenčića kroz koju se nije mogla provući ni kap tekućine. Tako da njegov bubreg nije plivao u loju nego se gušio u otpadnim vodama. Nakon buđenja, prvim pogledom uhvati na kantunalu malu ovalnu plastičnu kutiju nalik na one u kojima se nekad prodavao senf. Puka radoznalost je malo razbistrila postoperativni mamurluk. Petar se uspravi na krevetu i istrese sadržaj kutijice na dlan. Dok je prstom valjao kamenčiće, jedan se sakrio u naboru dlana. Neka sičušna tetiva na naizgled mekom dlanu iznenada se zategne i odapne jedan od kamenčića daleko preko dlana. Kamenčić dobije neviđenu akceleraciju i upadne negdje u međuprostor ispod dva ležaja u sobi za intenzivnu njegu. Petar ga je jedva slijedio pogledom. Odloži ona dva preostala pjeskutava mrvička, dlanovima se osloni na strane kreveta i pokuša čučnuti ne bi li se tako približio modrom podu i pogledm ušao u trag nestašnom kamenčiću. Gospođa sa susjednog kreveta primjeti da je Petar zatalasao mirnoću i mirise prostorije, a i svanuće se naziralo i bacalo dodatno svjetlo na prizorište u kojem se nešto događa. Zabrinuta i dobronamjerna, gospođa se lagano nadvije nad Petrom osjećajući vibru Petrovog nemira. Predloži mu da otvorenim dlanom prijeđe preko površine poda, i, bude li sreće, napipat će kamenčić. Petar je još koju minutu buljio u modri pod u radijusu od dvadesetak centimetara oko svojih koljena. Onda se polako počne uspravljati vješto manevrirajući i izbjegavajući bliski susret s glavom gospođe Dobronamjerne. Ona ga upita je li našao kamenčić. A Petar odgovori: Ma nema veze, gospođo draga. Ima toga kod mene još!!!
